Imam prijateljicu na Fejsbuku čiji život izgleda savršeno. Ona živi u predivnoj kući. I ima zadovoljavajuću karijeru. Njena porodica i ona idu na razne uzbudljive avanture preko vikenda. I kunem se da mora da vode profesionalnog fotografa sa sobom, (Smeh) jer bez obzira kuda idu ili šta rade, cela porodica izgleda baš lepo. I ona uvek objavljuje to kako je srećna, i koliko je zahvalna što ima život kakav ima. I imam osećaj da ne govori te stvari samo radi Fejsbuka, već zato što iskreno misli to. Koliko vas ima prijatelja kao što je ona? A koliko vas nekako ne voli tu osobu nekada? (Smeh) Svi ovo radimo, zar ne? Teško je to ne raditi. Ali taj način razmišljanja nas košta nečega. A to je ono što želim da pričam sa vama danas - šta nas koštaju naše loše navike. Možda ste išli po početnoj strani Fejsbuka i pomislili: "Pa šta ako prevrnem očima? To je samo pet sekundi mog vremena. Kako me to može povrediti?" Pa, istraživači su otkrili da zavidenje vašim prijateljima na Fejsubuku, zapravo dovodi do depresije. To je samo jedna od zamki koje naši umovi mogu postaviti za nas. Jeste li se ikada žalili o svom šefu? Ili pogledali živote vaših prijatelja i pomislili: "Zašto oni imaju svu sreću?" Ne možete da ne mislite na taj način, zar ne? Takav način razmišljanja izgleda mali u trenutku. U stvari, možda čak načini da se osećate bolje na trenutak. Ali taj način razmišljanja vam izjeda mentalnu snagu. Ima tri vrste destruktivnih uverenja koja nas čine manje efikasnim i koja nam kradu mentalnu snagu. Prvo je nezdravo uverenje o nama samima. Mi smo skloni da žalimo sami sebe. I dok je okej biti tužan kad se nešto loše desi, samosažaljevanje prevazilazi taj nivo. To je kad počnete uvećavati vašu nesreću. Kad mislite stvari kao: "Zašto se ovakve stvari uvek dešavaju meni?" "Ne bi trebalo ja da se sa tim nosim." Takav način razmišljanja vas koči, drži vas fokusiranim na problem, sprečava vas u nalaženju rešenja. Čak i kad ne možete da stvorite rešenje uvek možete preuzeti korake da načinite svoj ili nečiji drugi život boljim. Ali ne možete to uraditi kada ste zauzeti organizovanjem žurke sažaljenja za sebe. Drugi tip destruktivnog verovanja koje nas koči je nezdravo uverenje o drugima. Mislimo da nas drugi ljudi mogu kontrolisati, pa predajemo našu moć. Ali kao odrasli ljudi koji žive u slobodnoj zemlji, ima veoma malo stvari u životu koje ćete morati da uradite. Pa kad kažete:"Moram da radim do kasno", vi predajete svoju moć. Da, možda ćete imati posledica ako ne radite do kasno, ali to je i dalje izbor. Ili kad kažete:"Moja svekrva me izluđuje", vi predajte svoju moć. Možda ona nije najbolja osoba na planeti, ali na vama je kako ćete joj odgovoriti, jer vi upravljate. Treći tip nezravog uverenja koje nas koči, je nezdravo uverenje o svetu. Mi smo skloni mišljenju da nam svet duguje nešto. Mislimo: "Ako uložim puno napornog rada, onda zaslužujem uspeh." Ali očekivanje uspeha da vam padne sa neba kao neki vid kosmičke nagrade će samo voditi ka razočaranju. Ipak, znam da je teško da se odviknemo od loših mentalnih navika. Teško je otarasiti se tih nezdravih uverenja koja nosimo sa sobom toliko dugo. Ali ne možete dozvoliti sebi da ih se ne odreknete. Jer pre ili kasnije, doći ćete do trenutka u vašem životu gde će vam trebati sva mentalna snaga koju možete sakupiti. Kad sam imala 23 godine, mislila sam da sam shvatila život. Završila sam diplomske studije. Dobila sam prvi veliki posao kao terapeut. Venčala sam se. Čak sam kupila i kuću. I pomislila sam: "Ovo će da bude sjajno! Imam ovaj neverovatan početak u karijeri. Šta bi moglo krenuti po zlu?" Sve se to promenilo za mene jednog dana kad sam primila poziv moje sestre. Rekla je da je naša majka nađena bez znakova života i da je odvedena u bolnicu. Moj muž Linkoln i ja smo uskočili u auto i požurili ka bolnici. Nismo mogli da zamislimo šta bi moglo biti loše. Moja majka je imala samo 51 godinu. Nije imala bilo kakvu istoriju zdravstvenih tegoba. Kada smo došli do bolnice, doktori su objasnili da je imala aneurizmu na mozgu. I u 24 sata, moja majka, koja se budila ujutru govoreći: "Divan je dan da se bude živ," je preminula. Te vesti su mi bile poražavajuće. Moja majka i ja smo bile veoma bliske. Kao terapeut, znala sam na intelektualnom nivou kako da se nosim sa tugom. Ali znati, i raditi, mogu biti dve veoma različite stvari. Bilo je potrebno dosta vremena da se zapravo osetim da se oporavljam. A onda na trogodišnjicu smrti moje majke, neki prijatelji su zvali, i pozvali Linkolna i mene na košarkašku utakmicu. Sasvim slučajno, bila je održana u istoj dvorani gde sam ja poslednji put videla svoju mamu, noć pre nego što je preminula. Nisam bila tamo od tada. Nisam bila sigurna da li želim da ponovo odem tamo. Ali Linkoln i ja smo pričali o tome, i na kraju smo rekli: "Možda bi to bio dobar način da joj odamo počast." Pa smo otišli na utakmicu. I zapravo smo proveli baš lepo vreme sa svojim prijateljima. Na putu do kuće te noći, pričali smo kako je bilo super da smo napokon mogli da odemo nazad na to mesto, i setimo se moje majke sa osmehom, nego svim tim tužnim osećanjima. Ali ubrzo nakon što smo stigli kući te noći, Linkoln je rekao da mu nije dobro. Nekoliko minuta kasnije, naglo je pao. Morala sam da pozovem hitnu pomoć. Njegova porodica me je sačekala u sobi za hitne slučajeve. Čekali smo činilo se čitavu večnost, dok konačno doktor nije izašao. Ali umesto da nas je odveo da vidimo Linkolna, odveo nas je u odvojenu prostoriju, i rekao nam da sednemo, i objasnio nam je da je Linkoln, koji je bio najveći pustolov kog sam ikada upoznala, umro. Nismo znali u to vreme, ali imao je srčani udar. Imao je samo 26 godina. Nije imao nikakvu istoriju problema sa srcem. Našla sam se sada kao udovica sa 26 godina, i nisam imala svoju mamu. Pomislila sam: "Kako ću da prođem kroz ovo?" A opisivati to kao bolan period u mom životu čini se kao eufemizam. I tokom tok perioda sam shvatila kad stvarno prolazite kroz teške trenutke, dobre navike nisu dovoljne. Potrebno je samo jedna ili dve male navike da bi vas kočile. Radila sam najbolje što sam mogla, ne samo da stvorim dobre navike u životu, već da se otarasim tih malih navika, bez obzira koliko male mogle izgledati. Kroz sve to, nadala sam se da bi se život jednog dana mogao poboljšati. I na kraju jeste. Nekoliko godina kasnije, upoznala sam Stiva. I zaljubili smo se. Pa sam se ponovo udala. Prodali smo kuću u kojoj smo Linkoln i ja živeli, pa smo kupili novu kuću, u novoj sredini i našla sam drugi posao. Ali gotovo čim sam osetila dašak olakšanja zbog tog novog početka, dobili smo vesti da je Stivov tata imao terminalni rak. Zapitala sam se: "Zašto ove stvari moraju iznova da se dešavaju? Zašto moram iznova da gubim sve moje najdraže? Ovo nije fer." Ali ako sam išta naučila, to je da bi me taj način razmišljanja kočio. Znala sam da će mi trebati onoliko mentalne snage koliko bih mogla da sakupim, da prođem kroz još jedan gubitak. Tako da sam sela i napisala listu svih stvari koje mentalno snažni ljudi ne rade. I iščitavala sam tu listu. Bila je podsetnik svih onih loših navika koje sam radila u jednom trenutku ili nekom drugom, koje bi me kočile. I čitala sam tu listu iznova i iznova. A stvarno mi je trebala. Jer u roku od nekoliko nedelja pisanja, Stivov tata je preminuo. Moj put naučio me je da je tajna toga kako biti mentalno jak, u tome da morate da se odreknete svojih loših mentalnih navika. Mentalna snaga je mnogo nalik fizičkoj snazi. Ako želite da budete fizički jaki, morali biste da odete u teretanu i dižete tegove. Ako stvarno želite da vidite rezultate, morali biste takođe da se odreknete brze hrane. Mentalna snaga je ista. Ako želite da budete mentalno jaki, trebaju vam dobre navike kao što je vežbanje zahvalnosti. Ali takođe morate da se odreknete loših navika, kao što je zavist prema nekome drugom zbog karijere. Bez obzira koliko često se to dešava, kočiće vas. Stoga, kako da istrenirate mozak da misli drugačije? Kako da se odreknete tih loših mentalnih navika koje nosite sa sobom? Počinje sa suprotstavljanjem onih nezdravih uverenja o kojima sam pričala, sa onim zdravijim. Na primer, nezdrava uverenja o nama samima, se uglavnom dešavaju jer nam je nelagodno zbog svojih osećanja. Osećati se tužno ili povređeno ili ljuto ili uplašeno, sve te stvari su neugodne. Stoga smo spremni da uradimo svašta da bismo izbegli nelagodnost. Pokušavamo da izbegnemo to radeći stvari kao što je organizovanje žurke sažaljenja. I iako je to privremena zabava, samo produžava bol. Jedini način da se prođe kroz neprijatne emocije, jedini način da se pozabavite njima, je da prođete kroz njih. Da dopustite sebi da se osećate loše i da nastavite dalje. Da steknete samopouzdanje u svoju sposobnost da se suočite sa tom nelagodnošću. Nezdrava uverenja o drugima se dešavaju jer se upoređujemo sa drugim ljudima. Mislimo da su ili iznad nas ili ispod nas. Ili mislimo da mogu da kontrolišu šta mi osećamo. Ili da mi možemo kontrolisati kako se oni ponašaju. Ili krivimo njih što nas koče. Ali zapravo su naši izbori ti koji to rade. Morate da prihvatite da ste vi osoba za sebe, i da su drugi ljudi odvojeni od vas. Jedina osoba sa kojom treba da se upoređujete je osoba koja ste bili juče. I nezdrava uverenja o svetu se dešavaju jer duboko u sebi, želimo da svet bude fer. Želimo da mislimo da ako uradimo dovoljno dobrih dela, da će se dovoljno dobrih stvari desiti i nama. Ili ako pregrmimo dovoljno teških trenutaka da ćemo dobiti neku vrstu nagrade. Ali na kraju krajeva morate da prihvatite da život nije fer. I to može biti oslobađajuće. Da, to znači da nećete nužno biti nagrađeni za vašu dobrotu, ali to takođe znači da bez obzira koliko ste propatili, niste osuđeni da nastavite patiti. Svet ne funkcioniše na taj način. Vaš svet je onakav kakvim ga vi napravite. Naravno, pre nego što možete da promenite vaš svet, morate da verujete da ga možete promeniti. Nekad sam radila sa čovekom koji je godinama bio dijabetičar. Doktori su ga uputili na terapiju jer je imao neke loše mentalne navike koje su počele da utiču na njegovo fizičko zdravlje. Majka mu je umrla kao mlada od komplikacija sa dijabetesom, tako da je prosto verovao da je proklet, potpuno je prestao da pokušava da kontroliše šećer. U stvari, njegov šećer se toliko povećao nedavno, da je počeo da utiče na njegov vid. I oduzeli su mu vozačku dozvolu. Njegov svet se smanjivao. Kad je ušao u moju kancelariju, bilo je jasno da je znao sve stvari koje je mogao da uradi da iskontroliše šećer. On samo nije mislio da je bilo vredno truda. Ali na kraju, on se složio da napravi jednu malu promenu. Rekao je: "Odreći ću se dve litre Pepsija na dan, u zamenu za Pepsi Max." I nije mogao da veruje koliko brzo su rezultati krenuli da se popravljaju. Iako je dolazio svake nedelje da me podseti koliko je Pepsi Max odvratnog ukusa, držao ga se. A onda kad je počeo da vidi malo poboljšanja rekao je: "Pa, možda bih mogao da pogledam neke druge navike." Rekao je: "Mogao bih da zamenim večernju činiju sladoleda nekom užinom sa manje šećera." A onda je jednog dana bio u radnji polovnih stvari sa prijateljima, i našao je ulupan stari bicikl za kućno vežbanje. Kupio ga je za nekoliko dolara, i doneo ga je kući, i parkirao ispred TV-a. Počeo je da vozi bicikl dok bi gledao omiljene serije svako veče. I ne samo da je smršao, nego jednog dana, primetio je da može da vidi TV malčice jasnije nego što je to mogao ranije. A onda mu je naprosto sinulo, da možda njegovo oštećenje vida nije trajno. Pa je onda sebi postavio cilj - da ponovo dobije vozačku dozvolu. I od tog dana pa nadalje, bio je nezaustavljiv. Pri kraju naših viđanja, dolazio je svake nedelje govoreći: "Okej, šta ćemo da radimo ove nedelje?" Zbog toga što je napokon verovao da može da promeni svoj svet. I da je imao mentalne snage da ga promeni. I da je mogao da se odrekne loših mentalnih navika. A sve je počelo jednim malim korakom. Stoga vas pozivam da razmotrite koje vas loše mentalne navike koče? Koja nezdrava uverenja vas odvraćaju od toga da budete onoliko mentalno jaki koliko biste mogli biti? I koji je jedan mali korak koji možete napraviti danas? Upravo ovde, upravo sada. Hvala vam. (Aplauz)