Ovo je pitanje koje bismo svi trebali postaviti: Što je pošlo po krivu? Ne samo s pandemijom, nego i našim građanskim životom. Što nas je dovelo do ovog polariziranog, političkog momenta punog mržnje? Tijekom zadnjih desetljeća podjela na pobjednike i gubitnike bivala je sve dublja, trujući našu politiku, razdvajajući nas. Ta podjela djelomično je posljedica nejednakosti. No, također je posljedica stavova prema pobjeđivanju i gubljenju koji dolaze s tim. Oni koji su se našli na vrhu povjerovali su da je njihov uspjeh njihovo vlastito djelo, mjera njihovih zasluga, a da oni koji su izgubili mogu kriviti jedino sami sebe. Ovaj način razmišljanja o uspjehu potječe od jednog naizgled privlačnog principa. Ako svatko ima jednake šanse, pobjednici zaslužuju svoje dobitke. To je srž meritokratskog ideala. U praksi, naravno, to je daleko od istine. Nemaju svi jednake šanse da se uzdignu. Djeca rođena u siromašnim obiteljima obično ostaju siromašna kad odrastu. Imućni roditelji u mogućnosti su svoje prednosti prenijeti na svoju djecu. Na najprestižnijim sveučilištima, na primjer, više je studenata iz gornjih jedan posto nego iz čitave donje polovine zemlje zajedno. No, problem nije samo u tome da mi ne uspijevamo živjeti u skladu s meritokratskim principima koje proklamiramo. Sam ideal je pogrešan. Ima svoju mračnu stranu. Meritokracija nagriza opće dobro. Ona dovodi do oholosti među pobjednicima i poniženja među onima koji gube. Ona potiče uspješne da preduboko udahnu svoj uspjeh, da zaborave na slučajne i sretne okolnosti koje su im pomogle na njihovom putu. I navodi ih da svisoka gledaju na one manje sretne, manje kvalificirane od sebe. To je važno za politiku. Jedan od najmoćnijih izvora masovnog otpora je osjećaj među mnogim radnim ljudima da elite svisoka gledaju na njih. To je opravdana zamjerka. Čak istodobno dok globalizacija donosi sve dublju nejednakost i stagnirajuće plaće, njeni zagovornici nude radnicima poticajni savjet: "Ako se želite natjecati i pobijediti u globalnoj ekonomiji, idite na fakultete." "Ono što zaradite ovisi o onome što naučite." "Možete ako se potrudite." Te elite ne vide uvredu implicitnu u ovom savjetu. Ako ne ideš na fakultet, ako ne napreduješ u novoj ekonomiji, tvoj neuspjeh je tvoja greška. To je implikacija. Nije čudo da su se mnogi radni ljudi okrenuli protiv meritokratskih elita. Pa što nam je činiti? Trebamo preispitati tri aspekta našeg građanskog života. Ulogu fakulteta, dostojanstvo rada i značenje uspjeha. Morali bismo krenuti od preispitivanja uloge fakulteta kao arbitara mogućnosti. Nama koji svoje dane provodimo u društvu visoko obrazovanih, lako je zaboraviti jednostavnu činjenicu: Većina ljudi nema fakultetsku diplomu. Ustvari, skoro dvije trećine Amerikanaca je nema. Stoga je nepromišljeno kreirati ekonomiju koja postavlja sveučilišnu diplomu kao nužan uvjet za dostojanstven rad i pristojan život. Poticati ljude da idu na fakultet je dobra stvar. Povećavanje dostupnosti za one koji si ga ne mogu priuštiti još je bolja. Ali to nije rješenje za nejednakost. Trebali bismo se manje fokusirati na oboružavanje ljudi za meritokratsku bitku, a više fokusirati na osiguravanje boljeg života za ljude koji nemaju diplomu, ali ostvaruju ključni doprinos našem društvu. Trebali bismo obnoviti dostojanstvo rada i postaviti ga u središte naše politike. Trebali bismo upamtiti da rad nije samo zarađivanje za život, već također doprinošenje općem dobru i postizanje priznanja za to. Robert F. Kennedy je to lijepo sročio prije pola stoljeća. Drugarstvo, zajedništvo, zajednički patriotizam. Te ključne vrijednosti ne dolaze tek od kupovanja i konzumiranja stvari zajedno. One dolaze od dostojanstvenog zaposlenja s pristojnom plaćom. One vrste zaposlenja koja nam omogućava da kažemo, "Ja sam pomogao u izgradnji ove zemlje. Ja sam sudionik u njenim velikim javnim pothvatima." Taj građanski sentiment uglavnom izostaje iz našeg javnog života danas. Mi često podrazumijevamo da je novac koji ljudi zarađuju mjera njihovog doprinosa općem dobru. No to je greška. Martin Luther King Jr. je objasnio zašto. Osvrćući se na štrajk sanitarnih radnika u Memphisu, država Tennessee, neposredno prije atentata na njega, King je rekao, "Osoba koja skuplja naše smeće je, u konačnici, jednako važna kao i liječnik, zato jer ako ona ne obavlja svoj posao, bolesti je nemoguće obuzdati. Svaki rad ima dostojanstvo." Današnja pandemija to jasno pokazuje. Ona razotkriva kako smo duboko ovisni o radnicima koje često ne primjećujemo. Dostavljačima, čistačima, prodavačima, radnicima u skladištima, vozačima kamiona, pomoćnom medicinskom osoblju, tetama u vrtiću, pružateljima kućne njege. To nisu najbolje plaćeni ni najviše cijenjeni radnici. Ali sada uviđamo da su ključni. Ovo je čas za javnu raspravu o tome kako njihove plaće i priznanje bolje uskladiti sa značajem njihova posla. Ovo je također vrijeme za moralni, čak duhovni, preokret, dovodeći u pitanje našu meritokratsku oholost. Zaslužujem li ja moralno talente koji su mi omogućili da napredujem? Je li to moja zasluga da živim u društvu koje uvažava talente koje ja slučajno posjedujem? Ili je to moja slučajna sreća? Ustrajati na tome da je moj uspjeh moje djelo otežava mi da se zamislim u tuđoj koži. Uvažavanje uloge sreće u životu može potaknuti određenu dozu poniznosti. Samo zahvaljujući slučajnosti rođenja ili Božjoj milosti ili igri sudbine, sada sam ovdje. Ovaj duh poniznosti je upravo ona građanska vrlina koja nam sada treba. To je početak puta nazad od surove etike uspjeha koja nas međusobno razdvaja. Usmjerava nas dalje od tiranije zasluga prema manje opakom, plemenitijem javnom životu.