Dobro, danas želim pričati o tome kako pričamo o ljubavi. Točnije, želim pričati o tome što je pogrešno u načinu na koji o njoj pričamo. Većina će se vjerojatno nekoliko puta zaljubiti tijekom života, a u engleskom jeziku ta metafora "pasti u ljubav" osnovni je način na koji pričamo o ljubavi. Ne znam za vas, ali kad ja zamišljam tu metaforu, vidim prizor kao iz crtića - čovjek šeta pločnikom i ni ne shvaćajući upada u šaht, stropošta se u kanalizaciju. Zamišljam to tako jer "pasti" nije isto što i "uskočiti". Padamo slučajno, bez svjesne kontrole, to je nešto na što nismo pristali. A to -- to je osnovni način na koji pričamo o započinjanju nove veze. Ja sam pisac i učiteljica engleskog jezika, što znači da živim od razmišljanja o riječima. Moglo bi se reći da me se plaća da kažem kako je jezik koji koristimo bitan i voljela bih reći da mnoge metafore koje koristimo u razgovoru o ljubavi -- možda čak i većina -- predstavljaju problem. Dakle, u ljubav padamo. Zaglavljeni smo. Zarobljeni smo. Nesvjesni. Izgaramo od strasti. Ljubav nas izluđuje i bolesni smo od nje. Srca nas bole, a potom se slamaju. Naše metafore iskustvo voljenja izjednačavaju s ekstremnim nasiljem ili bolešću. (Smijeh) Istina je. U njima igramo ulogu žrtve, nepredviđenih i nepremostivih okolnosti. Najdraži mi je izraz "pokošen", čiji korijen leži u riječi "pokositi". Potražite li ovu riječ u rječniku -- (Smijeh) vidjet ćete da je objašnjena kao "mučna nesreća" i kao "teška zaljubljenost". Ja tu riječ povezujem s točno određenim kontekstom, a to je Stari Zavjet. U Knjizi Izlaska "pokošenost" se spominje 16 puta, a to je riječ koju Biblija koristi za osvetu ljutog Boga. (Smijeh) A mi koristimo istu riječ da bismo pričali o ljubavi. i da bismo objasnili najezdu skakavaca. (Smijeh) Zar ne? Kako se to dogodilo? Kako smo počeli povezivati ljubav s velikom boli i mukom? I zašto o ovome navodno dobro iskustvu govorimo kao da smo u ulozi žrtve? Teška su to pitanja, ali imam neke teorije. Da promislimo o tome, želim da se posebno usredotočimo na jednu metaforu, a to je ideja ljubavi kao ludosti. Kad sam tek počela istraživati o romantičnoj ljubavi, posvuda sam nalazila na te metafore ludosti. Povijest Zapadnjačke kulture puna je jezika koji ljubav izjednačava sa psihičkom bolesti. To su samo neki od primjera. William Shakespeare: "Ljubav je samo ludilo" iz "Kako vam drago". Friedrich Nietzsche: "Uvijek postoji djelić ludosti u svakoj ljubavi." "Sad sam luda od ljubavi ---" (Smijeh)) velikog filozofa, Beyonce Knowles. (Smijeh) Prvi sam se put zaljubila s 20 godina. Bila je to turbulentna veza od samog početka. Prvih nekoliko godina bila je to veza na daljinu, pa mi je u toj vezi bilo ili najbolje ili najgore. Posebno se sjećam jednog trenutka. Sjedila sam na krevetu u južnoameričkom hostelu i ugledala svog voljenog kako ulazi. Bilo je kasno, skoro pa ponoć, posvađali smo se za večerom i kad smo se vratili u sobu, pokupio je svoje stvari u torbu i izletio iz sobe. Iako se više ne sjećam oko čega smo se posvađali, sjećam se vrlo jasno kako sam se osjećala dok sam ga gledala kako odlazi. Bilo mi je 22, prvi put sam se našla u nekoj od zemalja u razvoju i bila sam sasvim sama. Do povratka kući dijelio me jedan tjedan, znala sam ime grada u kojem sam se nalazila i ime grada u koji idem, ali nisam se nikako mogla snaći. Nisam imala vodič, imala sam vrlo malo novca i nisam znala španjolski. Netko s izraženijim pustolovnim duhom od mene možda bi to vidio kao priliku, ali ja sam se skamenila. Samo sam sjedila. I onda sam briznula u plač. Unatoč mojoj panici, neki glasić u mojoj glavi pomislio je: "Opa. Čista drama. Mora da mi ide ova ljubav." (Smijeh) Zato što je neki dio mene želio patiti zbog ljubavi. Sada mi to zvuči baš čudno, ali u 22. godini, čeznula sam za dramatičnim iskustvima, a u tom sam trenutku bila iracionalna, bijesna i shrvana, a začudo, pomislila sam kako to na neki način opravdava osjećaje koje sam gajila prema dečku koji me upravo ostavio. Mislim da sam se htjela osjećati pomalo ludo jer sam mislila da ljubav tako funkcionira. To ne bi trebalo čuditi jer prema Wikipediji, imamo osam filmova, 14 pjesama, dva albuma i jedan roman pod nazivom "Lud od ljubavi". U sobu se vratio nakon pola sata. Pomirili smo se. Proveli smo zajedno još jedan uglavnom sretan vikend. Tada, kad sam se vratila kući, pomislila sam - "To je bilo zastrašujuće, ali divno. Ovo mora da je prava romansa." Očekivala sam da će moja prva ljubav biti poput ludosti. i ovo je bilo potpuno u skladu s mojim očekivanjima. Ali voljeti nekoga na taj način - kao da cijela moja dobrobit ovisi o tome da me on voli -- nije bilo baš dobro ni za mene ni za njega. No, pretpostavljam da osjećaj ljubavi nije tako neuobičajen. Svi smo malo ludi u početnim fazama romantične ljubavi. Čak štoviše, jedno istraživanje potvrđuje da je to donekle normalno jer, neuro-kemijski gledano, romantična ljubav i psihička bolest ne mogu se tako lako razlikovati. To je istina. To istraživanje iz 1999. koristilo je krvne nalaze kako bi potvrdilo da razine serotonina friško zaljubljene osobe nalikuju razinama serotonina ljudi kojima je dijagnosticiran opsesivno-kompulzivni poremećaj. (Smijeh) Da, niske razine serotonina također mogu imati veze sa zimskom depresijom i depresijom općenito. Postoje dokazi da je ljubav zaslužna za promjene u našem raspoloženju i ponašanju. Druga istraživanja potvrđuju da većina veza počinje na takav način. Istraživači vjeruju da su niske razine serotonina povezane s opsesivnim razmišljanjem o predmetu žudnje, zbog čega se možete osjećati kao da vam netko ne izlazi iz glave. Tako se većina nas osjeća kad se prvi put zaljubi. Dobra vijest glasi - to ne traje uvijek toliko dugo, najčešće nekoliko mjeseci do nekoliko godina. Kad sam se vratila s putovanja u Južnu Ameriku, puno sam vremena provodila sama u svojoj sobi, provjeravala e-poštu, očajnički sam željela da mi se voljeni javi. Odlučila sam - ako moji prijatelji ne mogu razumjeti moju strašnu bol, ne trebam njihovo prijateljstvo. Prestala sam se družiti s većinom. To je vjerojatno bila najnesretnija godina moga života. Na neki sam način smatrala da se moram osjećati jadno jer ako sam mogla biti jadna, to je dokazivalo koliko sam ga voljela. A kad bih to dokazala, na kraju bismo nekako opet završili zajedno. To je pravo ludilo jer ne postoji nikakvo kozmičko pravilo da velika patnja donosi veliku nagradu, ali takvo mišljenje je uvriježeno kad je ljubav u pitanju. Naša iskustva ljubavi su i biološka i kulturološka. Naša nam biologija govori da je ljubav dobra aktivirajući te nagrađivačke sklopove u našim mozgovima i govoreći nam da je ljubav bolna kad nam je, nakon svađe ili prekida, neuro-kemijska nagrada uskraćena. A zapravo -- to ste možda i čuli -- neuro-kemijski gledano, proživljavanje prekida nalik je odvikavanju od kokaina, što je za mene utješna činjenica. (Smijeh) I onda naša kultura koristi jezik kako bi oblikovala i učvrstila te ideje o ljubavi. U tom slučaju, radi se o metaforama o boli, ovisnosti i ludilu. Zanimljiva je to petlja povratne veze. Ljubav je snažna i ponekad bolna, a mi to izražavamo svojim riječima i pričama, ali onda nas te riječi i priče uvjetuju da od ljubavi očekujemo da bude snažna i bolna. Zanimljivo mi je kako se sve to događa u kulturi koja cijeni cjeloživotnu monogamiju. Čini se kao da želimo sve odjednom - želim da ljubav bude poput ludila i želimo da traje do kraja života. Ne zvuči li to užasno? (Smijeh) Kako bismo pomirili te želje, moramo promijeniti ili našu kulturu ili naša očekivanja. Zamislite da smo svi manje pasivni u ljubavi. Da smo asertivniji, otvorenijeg uma, velikodušniji i umjesto da "padnemo u ljubav", u nju zakoračimo. Znam da tražim puno, ali nisam ja prva koja je to predložila. U knjizi "Metafore po kojima živimo" lingvisti MarkJohnson i George Lakoff predlažu zanimljivo rješenje ove dileme, a to je da promijenimo naše metafore. Oni tvrde da metafore uistinu oblikuju način na koji doživljavamo svijet i da nam čak mogu poslužiti kao vodič za buduća djelovanja, poput samoispunjavajućeg proročanstva. Johnson i Lakoff predlažu novu metaforu za ljubav: ljubav kao suradničko umjetničko djelo. Sviđa mi se taj način razmišljanja o ljubavi. Lingvisti tvrde da metafore uključuju određene pretpostavke, a to je način razmatranja svih implikacija ili ideja sadržanih u određenoj metafori. Johnson i Lakoff govore o svemu što suradnja na umjetničkom djelu uključuje: trud, kompromis, strpljenje, zajedničke ciljeve. Te se ideje lijepo slažu s našim kulturološkim ulaganjima u dugoročne romantične zavjete, ali slažu se i s drugim vrstama odnosa -- kratkoročnim, neobveznim, višeljubnim, nemonogamnim, aseksualnim -- jer ta metafora donosi puno kompleksnijih ideja iskustvu ljubavi prema nekome. Ako je ljubav suradničko umjetničko djelo, ljubav je estetsko iskustvo. Ljubav je nepredvidljiva, ljubav je kreativna, ljubav zahtijeva komunikaciju i disciplinu, frustrirajuća je i emocionalno zahtjevna, a ljubav uključuje i sreću i bol. Konačno, svaka ljubav je drugačija. Kad sam bila mlađa, nikad mi nije palo na pamet da mi je dozvoljeno tražiti više od ljubavi, da ne moram samo prihvatiti ono što se nudi. Kad 14-ogodišnja Julija upoznaje -- ili kad 14-godišnja Julija ne može biti s Romeom, kojeg je upoznala prije četiri dana, nije razočarana ili tjeskobna. Gdje je? Želi umrijeti. Zar ne? Samo da vas podsjetim, u ovom dijelu drame, čin treći od pet, Romeo još nije mrtav. Živ je, zdrav je, samo je protjeran iz grada. Razumijem ja da Verona 16. stoljeća nije poput suvremene Južne Amerike, ali kad sam prvi put pročitala tu dramu, kad mi je također bilo 14 godina, Julijine patnje imale su mi smisla. Preoblikovanje ljubavi u nešto što imam priliku stvarati s nekim kome se divim, umjesto nečega što mi se jednostavno dogodi, bez moje kontrole ili pristanka, osnažujuće je. I dalje je teško. Ljubav ponekad toliko zaluđuje i slama i kada sam frustrirana, moram se podsjetiti: u ovoj vezi moje je zadatak pričati s mojim partnerom o tome što želim da skupa izgradimo. Nije ni to lako, ali puno je bolje od alternative, a to je onaj osjećaj ludosti. Ova inačica ljubavi ne bavi se osvajanjem ili gubljenjem nečije naklonosti, već traži od vas da vjerujete partneru i da razgovarate o stvarima kad se povjerenje čini teško. To zvuči jako jednostavno, ali to je zapravo revolucionarni, radikalni čin. To je zato što možete prestati razmišljati o sebi i o tome što dobivate ili gubite u vezi te počinjete razmišljati o tome što imate za ponuditi. Ta verzija ljubavi omogućuje nam da govorimo ovakve stvari: "Ne surađujemo baš najbolje. Možda ovo nije za nas." Ili: "Ta je veza bila kraća nego što sam planirala, ali ipak je bila lijepa na svoj način." Ono što je lijepo u suradničkom umjetničkom djelu jest to da ga ne slikamo, ne crtamo i ne klešemo sami. Ta inačica ljubavi omogućava nam da odlučimo kako ono izgleda. Hvala vam. (Pljesak)