Ja sam astrodinamičar -- znate, kao onaj Rich Purnell u filmu "Marsovac". Posao mi je proučavati i predvidjeti kretanje predmeta u svemiru. Trenutno pratimo oko jedan posto opasnih predmeta u orbiti -- opasnih po usluge kao što su lociranje, poljoprivreda, bankarstvo, televizija i komunikacije, a uskoro -- vrlo uskoro -- čak i sam internet. Sve te usluge nisu zaštićene od oko pola milijuna predmeta veličine mrlje boje, pa sve do veličine školskog autobusa. Mrlja boje, putujući odgovarajućom brzinom, u doticaju s jednim od ovih objekata mogla bi ih oštetiti do stanja neupotrebljivosti. Ali ne možemo pratiti predmete sićušne poput mrlje boje. Možemo pratiti samo stvari veličine, primjerice, mobitela. Od tih pola milijuna predmeta koji bi nas trebali zabrinjavati, možemo pratiti samo oko 26 000 tih predmeta. A od tih 26 000 samo 2000 doista funkcioniraju. Sve ostalo je smeće. To je puno smeća. Da još pogoršamo situaciju, većina toga što pošaljemo u orbitu nikada se ne vrati. Pošaljemo satelit u orbitu, pokvari se, ostane bez goriva, a mi pošaljemo gore nešto drugo... pa zatim nešto drugo... pa još nešto drugo. Prije ili kasnije dva takva predmeta se sudare ili jedan od njih eksplodira, ili još gore, netko slučajno uništi svoje satelite u orbiti, što stvara još puno, puno sitnih komada od kojih se većina također nikad ne vrati. Ti predmeti nisu samo proizvoljno razbacani po orbiti. Ispostavlja se da, uzmemo li u obzir prostorno-vremensku strukturu, postoje idealne lokacije gdje postavljamo satelite -- zamislite to kao svemirske autoceste. Baš poput autocesta na Zemlji, te autoceste mogu primiti određeni kapacitet prometa kako bi funkcionirale na sigurnoj razini. Za razliku od autocesta na Zemlji, svemirska prometna pravila doslovno ne postoje. Nikakvih, OK? Wow. Što bi tu moglo uopće poći po zlu? (Smijeh) Stoga bi bilo vrlo lijepo kad bismo imali nešto poput svemirske karte prometa, kao Waze aplikacije za svemir, gdje bih mogao pogledati i vidjeti trenutne prometne uvjete u svemiru, možda ih čak i predvidjeti. Međutim, problem u tome je ako pitate petero različitih ljudi, "Što se događa u orbiti?", "Kamo odlaze predmeti?", vjerojatno ćete dobiti 10 različitih odgovora. Zašto? Zato što podaci o predmetima u orbiti nisu javno dostupni. Što ako bismo imali globalno dostupan, otvoren i transparentan sustav svemirskog prometa koji bi informirao javnost o lokaciji svakog predmeta, kako bismo pokušali svemir učiniti sigurnim i održivim? I što ako bi se taj sustav moglo koristiti kako bismo oblikovali norme ponašanja zasnovane na dokazima -- ta svemirska prometna pravila? Zato sam razvio ASTRIAGraph, prvi svjetski skupno financirani sustav praćenja svemirskog prometa na Sveučilištu Teksas u Austinu. ASTRIAGraph kombinira više izvora podataka iz cijelog svijeta -- vlade, industrije i akademije -- i predstavlja zajednički okvir kojemu danas bilo tko može pristupiti. Ovdje možete vidjeti 26 000 predmeta kako kruže oko Zemlje, brojna mišljenja, a podaci se očitavaju u stvarnom vremenu. Ali vratimo se na moj problem karte svemirskog prometa. Što ako podatke dobivate jedino od američke vlade? U tom slučaju, vaša karta svemirskog prometa bi izgledala ovako. Ali što Rusi misle? Ovo izgleda znatno drugačije. Tko je u pravu? Tko je u krivu? U što bih trebao vjerovati? Čemu mogu vjerovati? To je dio problema. U nedostatku takvog okvira za praćenje ponašanja svemirskih igrača, nedostatku promatranja aktivnosti u svemiru -- gdje su ovi predmeti locirani -- izbjegavanjem pomirenja ovih nejasnoća i nečinjenjem tog znanja sveopćim, zapravo riskiramo izgubiti mogućnost da koristimo svemir za dobrobit čovječanstva. Puno vam hvala. (Pljesak i navijanje)