Ja sam astrodinamičar --
znate, kao onaj Rich Purnell
u filmu "Marsovac".
Posao mi je proučavati i predvidjeti
kretanje predmeta u svemiru.
Trenutno pratimo oko jedan posto
opasnih predmeta u orbiti --
opasnih po usluge kao što su lociranje,
poljoprivreda, bankarstvo,
televizija i komunikacije,
a uskoro -- vrlo uskoro --
čak i sam internet.
Sve te usluge nisu zaštićene od oko
pola milijuna predmeta
veličine mrlje boje,
pa sve do veličine školskog autobusa.
Mrlja boje,
putujući odgovarajućom brzinom,
u doticaju s jednim od ovih objekata
mogla bi ih oštetiti
do stanja neupotrebljivosti.
Ali ne možemo pratiti predmete
sićušne poput mrlje boje.
Možemo pratiti samo stvari
veličine, primjerice, mobitela.
Od tih pola milijuna predmeta
koji bi nas trebali zabrinjavati,
možemo pratiti samo oko
26 000 tih predmeta.
A od tih 26 000
samo 2000 doista funkcioniraju.
Sve ostalo
je smeće.
To je puno smeća.
Da još pogoršamo situaciju,
većina toga što pošaljemo u orbitu
nikada se ne vrati.
Pošaljemo satelit u orbitu,
pokvari se, ostane bez goriva,
a mi pošaljemo gore nešto drugo...
pa zatim nešto drugo...
pa još nešto drugo.
Prije ili kasnije
dva takva predmeta se sudare
ili jedan od njih eksplodira,
ili još gore,
netko slučajno uništi
svoje satelite u orbiti,
što stvara još puno, puno sitnih komada
od kojih se većina također nikad ne vrati.
Ti predmeti nisu samo proizvoljno
razbacani po orbiti.
Ispostavlja se da, uzmemo li u
obzir prostorno-vremensku strukturu,
postoje idealne lokacije
gdje postavljamo satelite --
zamislite to kao svemirske autoceste.
Baš poput autocesta na Zemlji,
te autoceste mogu primiti
određeni kapacitet prometa
kako bi funkcionirale na sigurnoj razini.
Za razliku od autocesta na Zemlji,
svemirska prometna pravila
doslovno ne postoje.
Nikakvih, OK?
Wow.
Što bi tu moglo uopće poći po zlu?
(Smijeh)
Stoga bi bilo vrlo lijepo
kad bismo imali nešto poput
svemirske karte prometa,
kao Waze aplikacije za svemir,
gdje bih mogao pogledati
i vidjeti trenutne prometne
uvjete u svemiru,
možda ih čak i predvidjeti.
Međutim, problem u tome je
ako pitate petero različitih ljudi,
"Što se događa u orbiti?",
"Kamo odlaze predmeti?",
vjerojatno ćete dobiti
10 različitih odgovora.
Zašto?
Zato što podaci o predmetima u orbiti
nisu javno dostupni.
Što ako bismo imali
globalno dostupan,
otvoren i transparentan sustav
svemirskog prometa
koji bi informirao javnost o
lokaciji svakog predmeta,
kako bismo pokušali svemir učiniti
sigurnim i održivim?
I što ako bi se taj sustav moglo koristiti
kako bismo oblikovali norme ponašanja
zasnovane na dokazima --
ta svemirska prometna pravila?
Zato sam razvio ASTRIAGraph,
prvi svjetski skupno financirani
sustav praćenja svemirskog prometa
na Sveučilištu Teksas u Austinu.
ASTRIAGraph kombinira više izvora
podataka iz cijelog svijeta --
vlade, industrije i akademije --
i predstavlja zajednički okvir kojemu
danas bilo tko može pristupiti.
Ovdje možete vidjeti 26 000 predmeta
kako kruže oko Zemlje,
brojna mišljenja,
a podaci se očitavaju u stvarnom vremenu.
Ali vratimo se na moj problem
karte svemirskog prometa.
Što ako podatke dobivate jedino
od američke vlade?
U tom slučaju, vaša karta svemirskog
prometa bi izgledala ovako.
Ali što Rusi misle?
Ovo izgleda znatno drugačije.
Tko je u pravu? Tko je u krivu?
U što bih trebao vjerovati?
Čemu mogu vjerovati?
To je dio problema.
U nedostatku takvog okvira za
praćenje ponašanja svemirskih igrača,
nedostatku promatranja
aktivnosti u svemiru --
gdje su ovi predmeti locirani --
izbjegavanjem pomirenja ovih nejasnoća
i nečinjenjem tog znanja sveopćim,
zapravo riskiramo izgubiti mogućnost
da koristimo svemir
za dobrobit čovječanstva.
Puno vam hvala.
(Pljesak i navijanje)