Govoriću o svesti. Zašto o svesti? Zato što je čudno zanemarena i u našoj naučnoj i u filozofskoj kulturi. Zašto je to čudno? Zato što je to najvažniji aspekt naših života iz vrlo jednostavnog, logičnog razloga, naime, neophodan uslov da nešto bude značajno u našim životima, je da smo svesni. Stalo vam je do nauke, filozofije, muzike, umetnosti, čega god - a ne vredi ako ste zombi ili u komi, zar ne? Tako je svest na prvom mestu. To je prvi razlog da govorimo o svesti. Drugi razlog je da i kada se ljudi zaista zaineresuju za nju, kako mislim da bi trebalo, obično govore najgore stvari. I neću ni pokušati da krijem od vas neke od stvari koje su rečene o svesti. Čak i kada ne govore najgore stvari i kada zaista ozbiljno istražuju pa, tada je to sporo. Progres je spor. Reći ću vam ukratko o nekim poteškoćama. Kada sam se prvi put zainteresovao za svest, pomislio sam da je to jasan problem biologije. Hajde da uposlimo te napadače mozga da odgonetnu kako to funkcioniše u mozgu. Tako sam otišao na kalifornijski fakultet i razgovarao sa svim velikim neurobiolozima tamo i bili su pomalo nestrpljivi kao što često znaju biti naučnici kada im postavljaš nezgodna pitanja. Šokiralo me je šta je jedan od njih, čuven neurobiolog, u rastrojstvu rekao: "Gledaj, u mojoj struci je u redu biti zainteresovan za svest ali prvo postani redovan profesor. To je prvo." Pa sad, na ovome radim veoma dugo. Mislim da sada možete postati redovan profesor radeći na svesti. Ako je tako, to je pravi korak napred. Dobro, a otkuda onda to čudno opiranje i čudna odbojnost prema svesti? Pa, mislim da je to kombinacija dve osobine naše intelektualne kulture koje vole da misle da oponiraju jedna drugoj, a u stvari dele isti niz pretpostavki. Svest nije deo fizičkog sveta, ona je deo duhovnog sveta. Pripada duši, a duša nije deo fizičkog sveta. To je tradicija boga, duše i besmrtnosti. Postoji još jedna tradicija koja sebe smatra suprotnom toj ali prihvata najgoru pretpostavku. Ta tradicija misli da smo mi veliki naučni materijalisti: svest nije deo fizičkog sveta. Ili uopšte ne postoji ili je nešto drugo, računarski program ili neka budalaština, ali u svakom slučaju nije deo nauke. I obično sam dobijao argument od kojeg me je boleo stomak. Evo kako je glasio. Nauka je objektivna, svest je subjektivna, pa zato ne može postojati nauka o svesti. Volim taj argument jer poseduje izuzetnu grešku dvosmislenosti u vezi sa konceptom objektivnosti. Već sam potrošio previše vremena samo ćaskajući, da tako kažem, ali želim da se vratim na to. Zato nas te tradicije bliznakinje parališu. Veoma je teško izaći iz tih bliskih tradicija. Imam samo jednu pravu poruku u ovom predavanju, a to je da je svest biološki fenomen kao što su fotosinteza, varenje, mitoze - znate sve biološke fenomene - i jednom kada to prihvatite, većina iako ne i svi najveći problemi o svesti jednostavno nestanu. Pomenuću neke od njih. Obećao sam da ću vam reći neke od nečuvenih stvari izrečenih o svesti. Zbog kratkog vremena, pomenuću samo četiri najgore. Prva: svest ne postoji. To je iluzija, kao zalasci sunca. Nauka je dokazala da su zalasci sunca i duge iluzije. Tako je svest iluzija. Druga: možda postoji, ali je stvarno nešto drugo. To je kompjuterski program koji se odvija u mozgu. Treće: ne, jedino što stvarno postoji je ponašanje. Posramljujuće je koliko je bihejviorizam bio uticajan ali na to ću se vratiti. I četvrto: možda svest postoji ali to i tako ne menja ništa na svetu. Kako bi duhovnost mogla da pokrene bilo šta? Kad god mi neko to kaže, pomislim: "Želite li da vidite kako duhovnost nešto pokreće? Gledajte. Svesno sam odlučio da podignem svoju ruku i ta prokleta stvar se podiže." (Smeh) Osim toga, оbratite pažnju na ovo: ne kažemo: "To je kao vreme u Ženevi. Nekim danima se diže, a nekim ne." Ne. Podiže se kad god ja to prokleto zaželim. U redu. Reći ću vam kako je to moguće. Još vam nisam dao definiciju. Ne možete to raditi bez definicije. Ljudi uvek kažu kako je svest vrlo teško definisati. Mislim da je prilično lako definisati ako ne pokušavate da date naučnu definiciju. Nismo spremni za naučnu definiciju, ali evo vam definicije zdravog razuma. Svest se sastoji od svih stanja osećanja ili oseta ili budnosti. Počinje ujutru kada se probudite iz sna bez snova, i odvija se tokom celog dana sve dok ne zaspite, ne umrete ili na drugi način ne ostanete bez svesti. Snovi su deo svesti tako definisane. To je sad definicija zdravog razuma. To je naš cilj. Ako ne govorite o tome, ne govorite o svesti. Ali oni misle: "Ako je tako, to je strašan problem. Kako tako nešto postoji kao deo stvarnog sveta?" Ako ste ikad učili filozofiju, ovo je poznato kao problem uma i tela. Mislim da i to ima jednostavno rešenje. Izneću vam ga. Evo ga: sva naša svesna stanja, bez izuzetka su izazvana nižim neurobiološkim procesima u mozgu i ostvaruju se u mozgu kao višem nivou ili svojstvima sistema. To je mistično skoro kao i tečno stanje vode. Je l' tako? Tečnost nije neki poseban sok koji molekuli H2O cede. To je stanje u kojem je sistem. Kao što bokal vode može preći iz tečnog u čvrsto stanje u zavisnosti od ponašanja molekula, tako i vaš mozak može preći iz stanja svesti u stanje bez svesti u zavisnosti od ponašanja molekula. Poznati problem uma i tela je jednostavan. Je l' da? Ali sada stižemo do težih pitanja. Navedimo tačne karakteristike svesti, pa da možemo odgovoriti na ona četiri prigovora koje sam naveo. Prva karakteristika je da je stvarna i neizbežna. Ne možete da je se oslobodite. Vidite, razlika između stvarnosti i iluzije je u tome kako nam se stvari svesno čine i kakve su one u stvarnosti. Svesno izgleda kao da je - sviđa mi se francuski izraz za dugu "arc-en-ciel"- čini se kao da je luk na nebu, ili izgleda kao da sunce zalazi iza planina. Svesno nam se čini, ali to se u stvari ne dešava. Ali s tom razlikom kako se stvari svesno čine i kakve stvarno jesu, ne možete dati razliku u vezi sa postojanjem same svesti, jer kada je postojanje svesti u pitanju ako vam se svesno čini da ste svesni, tada jeste svesni. Mislim, ako mi gomila stručnjaka kaže: "Mi smo veliki neurobiolozi i napravili smo studiju o vama, Serl, i ubeđeni smo da niste svesni već da ste vrlo pametno konstruisan robot", ja ne pomislim: "Možda su ovi ljudi u pravu, razumete?" Ne pomislim to ni za sekundu, jer Dekart je možda mnogo grešio, ali je bio u pravu o tome. Ne možete sumnjati u postojanje sopstvene svesti. Dobro, to je prva karakteristika svesti. Ona je realna i neizbežna. Ne možete da je se oslobodite prikazujući je iluzijom na način na koji to činite sa drugim iluzijama. Dobro, druga karakteristika nam je pravila tolike probleme, a to je da sva naša svesna stanja imaju svoj kvalitativni karakter. Postoji nešto što se oseća kao da pijete pivo što nije isti osećaj kao pri plaćanju poreza ili pri slušanju muzike i taj kvalitativni osećaj automatski proizvodi treću karakteristiku naime, svesna stanja su po definiciji subjektivna u smislu da postoje jedino kroz iskustvo koje je doživeo neki čovek ili životinja, neko biće koje ih je doživelo. Možda ćemo moći da napravimo svesnu mašinu. S obzirom da ne znamo kako naš mozak to radi, nismo još u poziciji da napravimo svesnu mašinu. Dobro, sledeća karakteristika svesti jeste njeno pojavljivanje u objedinjenim svesnim poljima. Tako ja nemam samo uvid u ljude ispred mene i u zvuk svog glasa i u težinu mojih cipela u odnosu na pod, već mi se to pojavljuje kao deo jedinstvenog velikog svesnog polja koje se proteže napred i nazad. To je ključ razumevanja ogromne snage svesnog stanja. I to nismo u mogućnosti da stvorimo u robotu. Razočarenje u robote proizlazi iz činjenice da ne znamo kako da napravimo svesnog robota, pa nemamo mašinu koja bi to mogla da uradi. Sledeća osobina svesti posle ovog veličanstvenog objedinjenog polja svesti, jeste njena uzročna funkcija u našem ponašanju. Dao sam vam naučnu demonstraciju dizanjem ruke, ali kako je to moguće? Kako je moguće da ta pomisao u mom mozgu može da pomera materijalne objekte? Odgovoriću vam. Ne znamo detaljno da odgovorimo ali znamo osnovni deo odgovora, a to je postoji niz neuronskih nadražaja koji završavaju tamo gde se acetilholin luči na neuromotornoj ploči. Oprostite što se koristim filozofskom terminologijom ovde, ali kada se izlučuje na neuromotornoj ploči, mnogo lepih stvari se dešava u jonskim kanalima i prokleta ruka se diže. Razmislite o tome što sam rekao. Jedan isti događaj, moja svesna odluka da podignem ruku ima nivo opisa pri kojem ima sve ove osećajne duhovne kvalitete. To je misao u mom mozgu, ali u isto vreme je on zauzet izlučivanjem acetilholina i radi razne druge stvari probijajući se iz motornog korteksa dole preko nervnih vlakana u ruci. To nam govori da je naš tradicionalni rečnik pri raspravi o tim temama sasvim zastareo. Jedan isti događaj ima nivo opisa koji je neurobiološki i drugi nivo opisa koji je mentalni, a radi se o istom događaju i tako priroda funkcioniše. Tako je moguće da svest funkcioniše uzročno. Imajući to na umu i prolazeći kroz sve različite karakteristike svesti, vratimo se da bismo odgovorili na neke od ranijih prigovora. Pa, prvo sam rekao da svest ne postoji, da je to iluzija. Na to sam već odgovorio. Mislim da to ne bi trebalo da nas zabrinjava. Ali drugi prigovor ima neverovatan uticaj, i možda još postoji, a to je: "Ako svest postoji, to je nešto drugo. To je zaista digitalni kompjuterski program koji se odvija u vašem mozgu i da bismo kreirali svest treba da imamo pravi program. I da, zaboravite na hardver. Bilo koji hardver će poslužiti pod uslovom da je dovoljno bogat i stabilan da izvodi program." Znamo da je to pogrešno. Svako ko je razmišljao o kompjuterima uopšte može videti da je pogrešno, jer komputacija je definisana kao manipulacija simbolima o kojoj se obično razmišlja kao o nulama i jedinicama, ali može svaki simbol. Dobijate algoritam koji možete programirati u binarnom kodu, a to je definišuća osobina kompjuterskog programa. Ali znamo da je to čisto sintaktičko. To je simbolično. Znamo da prava ljudska svest ima nešto više od toga. Ima sadržaj osim sintakse. Ima semantiku. To sam tvrdio 30 - o bože, ne želim da razmišljam o tome - pre više od 30 godina, ali postoji dublji argument u tome što sam vam rekao, i ukratko ću vam ga reći, to je da svest stvara od posmatrača nezavisnu stvarnost. Ona stvara stvarnost novca, vlasništva, vlade, braka, CERN konferencija, koktel prijema i letnjih odmora i to su sve tvorevine svesti. Njihovo postojanje je zavisno od posmatrača. Samo od činilaca svesti zavisi da je parče papira novac ili gomila zgrada univerzitet. Zapitajte se o komputaciji. Da li je to apsolutno, kao što je sila i masa i gravitacijska privlačnost? Ili da li je relativno zavisno od posmatrača? Pa, neke komputacije su unutarnje. Saberem 2 plus 2 da dobijem 4. To se dešava bez obzira na to šta ko misli. Ali kada izvučem svoj džepni kalkulator koji obavi kalkulaciju, jedini unutarnji fenomen je električno kolo i njegovo ponašanje. To je jedini apsolutni fenomen. Sve ostalo sami tumačimo. Komputacija postoji samo u odnosu prema svesti. Ili činilac svesti izvodi komputaciju ili ima deo mašinerije koja dopušta matematičku interpretaciju. To ne znači da je komputacija proizvoljna. Potrošio sam dosta novca na taj hardver. Ali imamo ovu stalnu zabunu između objektivnosti i subjektivnosti kao svojstava stvarnosti i objektivnosti i subjektivnosti kao svojstava tvrdnji. I suština ovog dela mog izlaganja je ovo: možete imati potpuno objektivnu nauku, nauku s objektivnim tvrdnjama, o domenu čije je postojanje subjektivno, čije postojanje je u ljudskom mozgu sastavljeno od subjektivnih stanja oseta ili osećanja ili budnosti. Zato prigovor da ne možete imati objektivnu nauku o svesti jer je ona subjektivna, a nauka je objektivna, jeste igra reči. To je loša igra reči o objektivnosti i subjektivnosti. Možete objektivno tvrditi o domenu koji je po prirodi subjektivan i to je ono što rade neurobiolozi. Imate pacijente koji imaju bolove, i pokušavate da dobijete objektivnu nauku o tome. Obećao sam da ću opovrgnuti tvrdnje tih ljudi, i nemam previše vremena ali dozvolite mi da opovrgnem još par. Rekao sam da bi bihejviorizam trebalo da bude jedna od velikih sramota naše intelektualne kulture, jer je odbačen u momentu čim o tome razmišljamo. Vaša mentalna stanja su identična sa vašim ponašanjem? Pa razmislite o razlici između osećaja bola i angažovanja u bolnom ponašanju. Neću demonstrirati bolno ponašanje, ali mogu vam reći da nemam nikakve bolove sada. Dakle to je očigledna greška. Zašto su tako pogrešili? Greška je u tome - i možete se vratiti i pročitati literaturu o tome, možete to videti svaki put iznova - oni misle da ako prihvatite neizbežno postojanje svesti, odustajete od nauke. Odustajete od 300 godina ljudskog progresa i ljudske nade i svega ostalog. A poruka s kojom vas želim ostaviti je da svest mora postati prihvaćena kao izvorni biološki fenomen i utoliko predmet naučnih analiza kao i bilo koji drugi fenomen u biologiji ili što se toga tiče, u ostatku nauke. Hvala vam mnogo. (Aplauz)