Šta kada bi naše biljke mogle da osete nivo toksina u zemljištu i izraze taj nivo putem boje svog lišća? Šta kada bi te biljke mogle i da uklone te toksine iz tla? A šta kada bi one mogle da proizvedu svoju ambalažu ili da se naprave tako da se beru samo patentiranim mašinama svoga vlasnika? Šta se desi kada biološki dizajn pokreće motivacija masovno proizvedenih dobara? Kakav bi to čudan svet bio? Zovem se Ani i ja sam dizajnerka i istraživač u medijskoj laboratoriji MIT, gde sam deo nove i jedinstvene grupe koja se zove Fikcija dizajna, a tu se bavimo nečim što je između naučne fantastike i činjenica. Na MIT-u imam dovoljno sreće da radim sa naučnicima koji izučavaju svakakve najnovije oblasti, poput sintetičke neurobiologije, veštačke inteligencije, veštačkog života i svega ostalog sličnog tome. Širom kampusa, tu su zaista briljantni naučnici koji postavljaju pitanja poput onoga kako svet načiniti boljim mestom. Deo onoga što moja grupa voli da pita je to: "Šta je bolje?" Šta je bolje za vas, za mene, za belkinju, gej muškarca, veterana, dete sa prostetičkim udom? Tehnologija nikad nije neutralna. Ona oblikuje stvarnost i održava kontekst. Možete li zamisliti šta bi ovo reklo o balansu života i posla na vašem poslu kada bi vam od prvog dana davali ovo? (Smeh) Verujem da je uloga umetnika i inženjera da postavljaju krucijalna pitanja. Umetnost je ono kako vidite i osećate budućnost, a danas je uzbudljivo vreme da se bude dizajner, uz sve nove alate koji postaju dostupni. Na primer, sintetička biologija pokušava da predstavi biologiju kao problem dizajna. Kroz ove razvoje, u mojoj laboratoriji se pitamo koje su uloge i odgovornosti umetnika, dizajnera, naučnika ili poslovnog čoveka? Koje su implikacije sintetičke biologije, genetskog inženjeringa i kako oni oblikuju naš pojam toga šta znači biti čovek? Koje su implikacije ovoga na društvo, na evoluciju i kakvi su sve ulozi u igri? Moje sopstveno spekulativno istraživanje o dizajnu trenutno tiče se sintetičke biologije, ali za rezultate koji su više vođeni emocijama. Opsednuta sam mirisom kao prostorom za dizajn, i ovaj proces je započeo idejom, šta kada biste mogli da napravite selfi mirisa, smelfi? (Smeh) Šta kada biste mogli da snimite miris sopstvenog tela i pošaljete ga partneru? Zanimljivo je da sam otkrila da je ovo bila tradicija u Austriji u 19. veku kada su parovi kao deo udvaranja čuvali komadić jabuke ispod pazuha tokom plesa, i na kraju večeri, devojka bi voćku dala momku koji joj se najviše dopao, i ukoliko bi to bilo obostrano, on bi pojeo tu smrdjivu jabuku. (Smeh) Poznato je da je Napoleon napisao Žozefini mnogo ljubavnih pisama, ali možda najčuvenija je njegova kratka i hitna poruka: "Kući za tri dana. Ne kupaj se." (Smeh) I Napoleon i Žozefina obožavali su ljubičice. Žozefina je nosila parfem od ljubičica, na dan svadbe je nosila ljubičice i Napoleon joj je slao buket ljubičica svake godine na njihovu godišnjicu. Kada je Žozefina preminula, na njenom grobu posadio je ljubičice, i tik pre nego što je izgnan, vratio se na grobno mesto i ubrao nešto od tog cveća, zatvorio ga u medaljon i nosio sa sobom do svoje smrti. Ovo me je tako dirnulo, pomislila sam, mogu li da napravim ljubičicu koja bi mirisala kao Žozefina? Šta kada bi, do kraja večnosti, svaki put kada odete na njen grob, mogli da pomirišete Žozefinu onakvu kakvu je Napoelon voleo? Da li bismo mogli da osmislimo nove načine za žaljenje, nove rituale prisećanja? Ipak smo napravili transgenske useve, koji su osmišljeni zbog veće zarade, useve koji odolevaju transportu, useve koji imaju dug životni vek, useve koji su slatkog ukusa ali odolevaju štetočinama, ponekad po cenu hranljive vrednosti. Možemo li iskoristiti iste tehnologije za emotivno osetljive rezultate? Trenutno u mojoj laboratoriji izučavam pitanja poput tog zbog čega čovek miriše kao čovek? Ispostavlja se da je to prilično složeno. Faktori poput ishrane, lekova, stila života, sve utiče na to kako mirišete. Otkrila sam da je znoj većinom bez mirisa, ali naše bakterije i mikrobiom su odgovorni za vaš miris, raspoloženje, identitet i mnogo više toga. Postoje razni molekuli koje ispuštate, a koje primetimo samo podsvesno. Beležila sam i skupljala bakterije sa raznih mesta na svom telu. Nakon razgovora s naučnikom, pomislili smo možda bi savršena mešavina Ani bila 10% ključne kosti, 30% pazuha, 40% bikini zone i tako dalje, i ponekad bih dala istraživačima iz drugih laboratorija da pomirišu moje uzorke. Zanimljivo je čuti kako miris tela ljudi osete van konteksta tela. Dobila sam odgovore poput: miriše kao cveće, kao piletina, kao kornfleks, kao goveđe meso. (Smeh) U isto vreme, uzgajam biljke mesožderke, zbog njihove sposobnosti da ispuštaju mirise nalik na meso da bi privukle plen, kako bi pokušala da stvorim nešto nalik na simbiozu između mojih bakterija i ovog organizma. I tako, na MIT-u sam i u kafiću i pričam sa naučnikom koji je slučajno hemičar i botaničar i pričam mu o svom projektu a on kaže: "Pa to zvuči kao botanika za usamljene žene." (Smeh) Nezabrinuta, kažem: "U redu." Izazvala sam ga. "Možemo li da napravimo biljku koja će mi uzvratiti ljubav?" Iz nekog razloga rekao je: "Naravno, zašto da ne?" Počeli smo sa tim, da li možemo da nateramo biljku da raste ka meni kao da sam ja sunce? Izučavamo mehanizme u biljkama poput fototropizma, koji tera biljke da rastu ka suncu tako što proizvodi hormone poput auksina zbog koga ćelije rastu duže na strani biljke gde je senka. Trenutno pravim niz karmina koji su prožeti ovim hemikalijama koje mi pružaju mogućnost da sa biljkom komuniciram kroz njene hemijske signale - karmini od kojih biljke rastu tamo gde ih ja poljubim, biljke koje cvetaju tamo gde poljubim cvet. Kroz ove projekte, postavljam pitanja poput toga kako da definišemo prirodu. Kako da definišemo prirodu kada joj promenimo svojstva naukom, i kada treba to da radimo? Da li da to radimo zbog zarade, ili praktične koristi? Zarad emotivne koristi? Može li se biotehnologija koristiti za stvaranje dela dirljivih poput muzike? Koje su granice između nauke i njene mogućnosti da oblikuje naš emotivni pejzaž? Čuvena je mantra dizajna da forma prati funkciju. Sada, uglavljena negde između nauke, dizajna i umetnosti, pitam se, šta ako fikcija informiše činjenice? Kakva bi to laboratorija bila i kakva bismo pitanja zajedno postavljali? Često u tehnologiji tražimo odgovor, ali kao umetnica i dizajnerka, volim da se zapitam: ali šta je pitanje? Hvala vam. (Aplauz)