Zašto se nasilje grupira u gradovima -- i kako ga smanjiti

Smanjenje nasilja u američkim gradovima nije nemoguć i nerješiv zadatak kako mnogi vjeruju, kaže istraživač zločina i nastavnik Thomas Abt. Objašnjava kako je urbano nasilje „ljepljivo“, što znači da povezuje i grupira iznenađujuće mali broj ljudi i mjesta. Nadalje, Abt predstavlja inovativnu i ciljanu strategiju za stvaranje sigurnijih gradova, upravo sada, bez velikog proračuna i novih zakona.

Kirurg ste,

radite noćnu smjenu u hitnoj službi.

Doveden vam je mladić

koji bez svijesti leži na kolicima.

Upucan je u nogu i obilno krvari.

Sudeći po ulaznoj i izlaznoj rani

te po količini krvarenja,

metak je vjerojatno
okrznuo bedrenu arteriju,

jednu od najvećih krvnih žila u tijelu.

Kao njegov doktor,
što biste trebali učiniti?

Ili bolje pitanje,
što biste prvo trebali učiniti?

Bacite pogled na njegovu odjeću
koja je stara i iznošena.

Možda je nezaposlen, beskućnik,

nedovoljno obrazovan.

Započinjete li liječenje
tako da mu pronađete posao,

stan

ili tako da mu pomognete maturirati?

S druge strane,

mladić je bio u nekakvom sukobu

i možda je opasan.

Prije nego što se osvijesti,

hoćete li mu staviti lisice,

pozvati bolničke zaštitare ili policiju?

Većina nas ne bi učinila ništa od toga.

Umjesto toga, učinili bi jedinu razumnu

i humanu stvar moguću u tom trenutku.

Prvo bismo zaustavili krvarenje.

Zato što ako ne zaustavimo krvarenje,

ništa drugo nije bitno.

Ono što vrijedi za hitnu službu,
vrijedi i za gradove diljem zemlje.

Kada je u pitanju urbano nasilje,
prioritet je spašavanje života.

To nasilje treba tretirati
istom razinom hitnosti

kojom bi tretirali ranu od metka
u hitnoj službi.

O čemu pričamo kada kažemo
„urbano nasilje”?

Urbano nasilje je smrtonosno
ili moguće smrtonosno nasilje

koje se događa na ulicama naših gradova.

Poznato je i kao:

ulično nasilje, nasilje među mladima,

nasilje među bandama, oružano nasilje.

Urbano nasilje se događa

među onima koji su u najnepovoljnijem
položaju i koji su najviše obespravljeni.

Uglavnom su to mladići

bez mnogo mogućnosti ili nade.

Proveo sam stotine sati s tim mladićima.

Predavao sam im u srednjoj školi
u Washingtonu,

gdje je jedan od mojih učenika ubijen.

Stajao sam preko puta njih
u sudnicama u New Yorku,

gdje sam radio kao tužitelj.

I naposljetku,

išao sam od grada do grada
kao kreator politike i kao znanstvenik,

upoznavao sam te mladiće

i razgovarao s njima o tome kako učiniti
naše zajednice sigurnijima.

Zašto bi nam trebalo biti stalo
do tih mladića?

Zašto je urbano nasilje bitno?

Urbano nasilje je bitno

jer dovodi do više smrti u SAD-u

nego bilo koji drugi oblik nasilja.

Također je bitno

jer mi zapravo možemo
poduzeti nešto u vezi s tim.

Kontrola toga nasilja nije
nemoguć i nerješiv zadatak

kao što mnogi vjeruju.

Štoviše, danas su dostupna
brojna rješenja

koja dokazano djeluju.

Ono što je zajedničko
tim rješenjima je jedan ključni sastojak.

Sva prepoznaju činjenicu
da je urbano nasilje ljepljivo,

što znači da povezuje i grupira

iznenađujuće mali broj ljudi i mjesta.

U New Orleansu, na primjer,

mreža koju čini manje od 700 pojedinaca

odgovorna je za većinu
smrtonosnog nasilja u tom gradu.

Neki te pojedince nazivaju
„žarišni ljudi.”

Ovdje u Bostonu,

70 posto pucnjava

događa se u ulicama i na uglovima koji
pokrivaju samo pet posto površine grada.

Ove lokacije su poznate kao „žarišta.”

Od grada do grada,

mali broj žarišnih ljudi i žarišta

povezano je s većinom
smrtonosnog nasilja.

Zapravo, ovaj je fenomen
potvrđen tako puno puta

da ga znanstvenici sada nazivaju
zakon koncentracije zločina.

Gledano iz perspektive znanosti
ljepljiva rješenja najbolje djeluju.

Najjednostavnije rečeno,

ne možete zaustaviti pucnjave
ako se nećete baviti onima koji pucaju.

I ne možete zaustaviti ubijanje
ako ne idete tamo gdje se ljude ubija.

Prije četiri godine,

s kolegama sam napravio
sustavni meta-pregled

protunasilnih strategija

sa sažetim rezultatima iz više od 1400
individualnih procjena učinka.

Opetovano smo utvrdili

da su strategije
koje su najusmjerenije,

najciljanije,

strategije koje su najljepljivije,

također i najuspješnije.

To smo vidjeli u kriminologiji,

u izučavanju policije, borbi protiv bandi,
povratka zatvorenika u društvo.

To smo vidjeli i u javnom zdravstvu,

gdje ciljana tercijarna
i sekundarna prevencija

djeluju bolje od općenitije primarne.

Kada se kreatori politike fokusiraju na
najopasnije ljude i mjesta,

dobivaju bolje rezultate.

Što je sa zamjenom i premještanjem,
možda ćete se pitati.

Istraživanja pokazuju
da se nakon uhićenja dilera

pojave novi koji ih zamjenjuju.

Neki se brinu da će fokus policije
na određena mjesta

dovesti do premještanja zločina,

u drugu ulicu ili iza drugog ugla.

Srećom, sad znamo da su zbog
fenomena ljepljivosti

učinci zamjene i premještanja povezani
s ljepljivim strategijama

minimalni.

Potrebna je dugogodišnja trauma
da bi se stvorio zločinac

i nekoliko desetljeća smanjenog ulaganja
da bi se stvorilo žarište.

Stoga se ovi ljudi i mjesta
ne sele tako lako.

Što je s temeljnim uzrocima?

Nije li fokus na siromaštvo ili
nejednakost ili manjak prilika

najbolji način prevencije nasilja?

Pa, znanost kaže,

da i ne.

Da, zato što su visoke stope nasilja
jasno povezane

s različitim oblicima otežavajućih
društvenih i ekonomskih okolnosti.

Ali ne, zato što promjena tih čimbenika

ne vodi nužno promjeni stope nasilja,

pogotovo ne kratkoročno.

Uzmimo siromaštvo, na primjer.

Za značajan napredak u pogledu siromaštva
bit će potrebna desetljeća,

a siromašni ljudi trebaju i zaslužuju
oslobođenje od nasilja upravo sada.

Temeljni uzroci također ne mogu objasniti
fenomen ljepljivosti.

Ako siromaštvo uvijek vodi nasilju,

očekivali bismo ga među svim siromašnima.

Ali to ne pronalazimo.

Umjesto toga, empirijski promatramo
da siromaštvo koncentrira,

zločin koncentrira još više,

a nasilje koncentrira najviše.

Zbog toga ljepljiva rješenja djeluju.

Djeluju jer se po redu
bave problemima.

A to je važno,

zato što iako siromaštvo
može dovesti do nasilja,

snažni dokazi ukazuju na to da nasilje
zapravo produbljuje siromaštvo.

Evo samo jedan primjer kako.

Kao što je zabilježio Patrick Sharkey,

sociolog --

on je pokazao da kada su
siromašna djeca izložena nasilju,

to ih traumatizira.

To utječe na njihovu sposobnost spavanja,

koncentracije, ponašanja i učenja.

A ako siromašna djeca ne mogu učiti,

postižu slabe rezultate u školi.

A to na kraju utječe na njihovu sposobnost
da zarade plaću kasnije u životu

koja je dovoljno visoka
za izlaz iz siromaštva.

A, nažalost,
u nizu značajnih istraživanja

koje je proveo ekonomist Raj Chetty,

možemo vidjeti upravo to.

Siromašna djeca izložena nasilju
imaju slabiju mobilnost prihoda

nego djeca koja su odrasla bez nasilja.

Nasilje doslovno zarobljava
siromašnu djecu u siromaštvu.

Zbog toga je bitno fokusirati se
neumorno na urbano nasilje.

Evo dva primjera kako.

Ovdje u Bostonu, u 90-ima,

partnerstvo
policajaca i članova zajednice

postiglo je smanjenje ubojstava među
mladima za 63 posto.

U Oaklandu ta je ista strategija

nedavno smanjila nefatalne
napade pištoljom za 55 posto.

U Cincinnatiju, Indianapolisu i New Havenu

oružano je nasilje smanjeno za trećinu.

Jednostavnije,

ova strategija identificira
one koji će najvjerojatnije pucati

ili biti upucani,

a zatim im šalje dvostruku poruku

empatije i odgovornosti.

„Znamo da si ti odgovoran za pucnjavu.

To mora prestati.

Ako nam dopustiš, pomoći ćemo ti.

Ako nas natjeraš, zaustavit ćemo te.”

Onima koji su voljni promijeniti se
ponudi se pomoć i podrška.

One koji nastavljaju s nasilnim ponašanjem

policija ciljano dovodi pred lice pravde.

U Chicagu se koristi
kognitivno bihevioralna terapija

kako bi se pomoglo tinejdžerima

da se nose s teškim mislima i emocijama

tako što ih se uči kako izbjeći
ili ublažiti sukobe.

To je među sudionicima smanjilo uhićenja
zbog nasilnog zločina

za 50 posto.

Slične strategije su smanjile
ponavljanje zločina

za 25 do 50 posto.

Sada je Chicago počeo

koristiti te iste tehnike

kod onih s najvišim rizikom
za počinjenje oružanog nasilja.

Program pokazuje obećavajuće rezultate.

Nadalje,

zato što su ove strategije
tako usmjerene i ciljane,

obično ne koštaju puno,
gledajući apsolutni iznos.

A djeluju i sa zakonima koje već imamo.

To je dobra vijest.

Možemo imati mir u gradovima

već sada.

Bez velikog proračuna

i bez novih zakona.

Zašto se onda to već nije dogodilo?

Zašto su ova rješenja još uvijek
ograničena na mali broj gradova

i zašto, čak i kad su uspješna,

teško zadržavaju podršku?

Pa, to je loša vijest.

Iskreno, nismo dobro
organizirali naše djelovanje

vezano uz fenomen ljepljivosti.

Postoje bar tri razloga
zašto ne slijedimo dokaze

o smanjenju urbanog nasilja.

A prvi je, kao što biste očekivali,

politika.

Većina ljepljivih rješenja nisu usklađena
ni s jednom političkom platformom.

Umjesto toga, nude
i mrkve i batine,

i obećanje o liječenju
i prijetnju uhićenjem,

i investiranje u mjesta
i policiju na žarištima.

Drugim riječima,

ova rješenja su i blaga i stroga

istovremeno.

Budući da nisu u savršenom skladu

s tipičnim idejama ni ljevice ni desnice,

političari ih neće prihvatiti bez
edukacije

ili čak malo pritiska.

Neće biti lako,

ali možemo promijeniti kako
politika gleda na ova pitanja

tako što predstavimo nasilje
kao problem koji treba riješiti,

a ne raspravu u kojoj treba pobijediti.

Moramo naglašavati dokaze, ne ideologije

i ono što djeluje, ne ono što zvuči dobro.

Drugi je razlog zašto ne slijedimo dokaze

ponešto komplicirana priroda tih rješenja.

Tu postoji ironija.

Koje je najjednostavnije rješenje
za smanjenje nasilja?

Više policajaca.

Više poslova.

Manje oružja.

Ovo je lako za reći,

ali često ne djeluje u praksi.

S druge strane,

rješenja temeljena na istraživanjima
teže je objasniti,

ali bolje djeluju.

Imamo puno profesora

koji pišu o nasilju
u znanstvenim časopisima.

Imamo i puno ljudi
koji nas štite na ulici.

Ali nemamo

puno komunikacije
između te dvije grupe.

Nemamo snažnu povezanost
između istraživanja i prakse.

A kad istraživanja doista pomažu u praksi,

to se ne događa slučajno.

To je moguće kad se netko potrudi

pažljivo objasniti što istraživanja znače,

zašto su važna

i kako zapravo mogu pomoći na terenu.

Puno vremena trošimo na
provođenje istraživanja,

ali premalo na to da ih pojednostavimo

tako da ih policajci i socijalni radnici
mogu razumjeti.

Možda je teško priznati ili prihvatiti,

ali rasa je treći i posljednji razlog

zašto više toga nije učinjeno
da se smanji nasilje.

Urbano se nasilje koncentrira u
siromašnim manjinskim zajednicama.

Zbog toga je lako za nas koji ne živimo
u tim zajednicama

ignorirati problem ili se praviti
da nije na nama da ga riješimo.

To je, naravno, pogrešno.

Urbano je nasilje svačiji problem.

Izravno ili neizravno,

svi patimo zbog pucnjava i ubojstava

koja se događaju na ulicama naših gradova.

Zato moramo pronaći načine
da motiviramo više ljudi

da prijeđu klasnu i rasnu liniju
i pridruže se ovoj borbi.

Budući da ove strategije
ne zahtijevaju puno resursa,

ne trebamo motivirati
puno novih saveznika --

samo nekoliko.

A oni moraju biti glasni.

Kada bismo savladali ove izazove

i primijenili ljepljiva rješenja
u onim kvartovima koja ih trebaju,

spasili bismo tisuće života.

Kada bi se ove strategije

sada primijenile u 40
najnasilnijih gradova u SAD-u,

spasili bismo više od 12 000 ljudi

u sljedećih osam godina.

Koliko bi to koštalo?

Oko 100 milijuna dolara po godini.

To možda zvuči puno,

ali zapravo je ta brojka
manja od jedan posto

od jedan posto
godišnjeg federalnog proračuna.

Ministarstvo obrane potroši toliko

na samo jedan F-35 borbeni avion.

Metaforički gledano, lijek je isti,

bilo da se radi
o mladiću s ranom od metka,

zajednici izrešetanoj takvim ranama

ili naciji ispunjenoj takvim zajednicama.

U svakom slučaju, liječenje uvijek počinje

zaustavljanjem krvarenja.

Znam da to može dati rezultat.

Znam jer sam vidio da djeluje.

Vidio sam ljude kako spuštaju oružje

i posvećuju živote
navođenju drugih da čine isto.

Hodao sam kroz subvencionirana naselja,
notorna po pucnjavama,

i vidio djecu kako se igraju vani.

Pričao sam s policajcima
i članovima zajednice

koji su se mrzili, a sada rade zajedno.

I vidio sam ljude
iz različitih društvenih skupina,

ljude poput vas,

kako napokon odlučuju
pridružiti se ovoj borbi.

Zbog toga znam da zajedno

možemo i hoćemo
prekinuti ovo besmisleno klanje.

Hvala.

(Pljesak)