Nedavno sam pokušala jedan eksperiment.

Godinu dana ću govoriti DA
svemu što me plaši.

Svemu što me čini nervoznom,
što me izvlači iz sigurne zone.

Prisilila sam se da kažem "da".

Želim li govoriti u javnosti?

Ne, ali da.

Želim li uživo biti na TV-u?

Ne, ali da.

Želim li probati glumiti?

Ne, ne, ne, ali, da, da, da.

I dogodila se luda stvar:

samim time što sam radila
ono čega sam se bojala

uklonila sam strah,

učinila sam da
više nije strašno.

Moj strah od javnog govora,
socijalna anksioznost, puf - nestalo je.

Zapanjujuća je moć jedne riječi.

"Da" je promijenilo moj život.

"Da" je promijenilo mene.

No, dogodilo se jedno određeno "da"

koje je promijenilo moj život
na najdublji mogući način,

na način koji nisam mogla ni zamisliti

i došao je od pitanja koje mi je
postavilo moje dijete.

Imam tri divne kćeri,
Harper, Beckett i Emerson,

i Emerson je tek prohodala, a
svima se obraća sa "dušo",

kao da je južnjačka konobarica.

(Smijeh)

"Dušo, treba mi mlijeko za moju bocu."

(Smijeh)

Južnjačka konobarica zamolila me
da se igram s njom jedne večeri

upravo kad sam se spremala otići,
ali rekla sam "da".

I to "da" bilo je početak novog
načina života za moju obitelj.

Zavjetovala sam se da ću odsad nadalje,

kad god me jedno od moje djece
pita da se igramo

bez obzira što radila ili kamo išla,

reći "da", svaki put.

Skoro. Nisam savršena u tome,
ali trudim se to prakticirati.

I imalo je magičan utjecaj na mene,

na moju djecu i našu obitelj.

No, imalo je i još jedan
zadivljujući efekt

koji nisam razumjela donedavno.

Nisam razumjela da sam time
što sam govorila "da" igranju s djecom

spasila svoju karijeru.

Vidite, bavim se onim što bi većina ljudi
nazvala "posao iz snova".

Spisateljica sam. Maštam.
Maštom zarađujem za život.

Posao iz snova.

Ne.

Titan sam.

Posao iz snova.

Stvaram televiziju.
Izvršna sam producentica.

Televiziju činim itekakvom televizijom.

Bilo kako bilo, ove televizijske sezone

odgovorna sam za stvaranje
70 sati programa za cijeli svijet.

Četiri televizijska programa,
70 sati TV-a

(Pljesak)

Tri serije u produkciji,
ponekad - četiri.

Svaka serija stvara stotine poslova
koji prije nisu postojali.

Budžet za jednu epizodu
televizijske serije

može se kretati od
3 do 6 milijuna dolara.

Recimo, u prosjeku 5.

Jedna epizoda svakih 9 dana
puta 4 serije

znači da svakih 9 dana odnosi
20 milijuna dolara vrijednosti,

4 televizijska programa, 70 sati na TV-u,

3 serije u trenutnoj produkciji,
ponekad 4,

16 epizoda u tijeku
u svako vrijeme:

24 epizode "Grey's Anatomy",
21 "Scandal",

15 epizoda "How To Get Away With Murder",

10 epizoda "The Catch",
to je 70 sati na TV-u,

to je 350 milijuna dolara po sezoni.

U Americi, moje serije

emitiraju se četvrtkom navečer.

Širom svijeta, moje serije prikazuju se
na 256 teritorija i na 67 jezika

za publiku od 30 milijuna ljudi.

Moj je mozak globalan,

i 45 od tih 70 sati na TV-u
stvorila sam ja osobno,

i to ne samo produkciju,
pa povrh svega ostalog

moram pronaći vrijeme,
uistinu tiho, kreativno vrijeme

da okupim obožavatelje
oko logorske vatre

i ispričam svoje priče.

Četiri televizijska programa,
70 sati na TV-u,

tri serije u trenutnoj produkciji,

ponekad četiri, 350 milijuna dolara,
logorske vatre po cijelom svijetu.

Znate li tko to još radi?

Nitko. Pa kako sam i rekla -
ja sam titan.

Posao iz snova.

(Pljesak)

Naime, ne govorim vam ovo
da vas zadivim.

Govorim vam ovo zato što znam
što pomislite kad čujete "spisateljica".

Govorim vam ovo kako biste
me svi vi koji naporno radite,

bilo da vodite tvrtku,
državu ili učionicu,

trgovinu ili dom,

shvatili ozbiljno
kad govorim o poslu,

kako biste shvatili da ne buljim
u računalo i ne maštam cijeli dan,

kako biste me čuli kad kažem

da shvaćam da posao iz snova
nije sanjarenje.

Sve je to posao, rad, stvarnost,
krv, znoj i bez suza.

Puno radim, naporno, ali ja to volim.

Kad se zadubim u svoj posao,

ne postoji nijedan drugi osjećaj.

Za mene, moj je posao u svakom trenutku
građenje nacije iz ničega.

Popunjavanje trupa,
slikanje na platnu.

Pogađanje svake visoke note,
trčanje maratona.

To znači biti Beyoncé.

I sve to u isto vrijeme.

Volim raditi.

Kreativno je i mehaničko
i iscrpljujuće i stimulirajuće

i smiješno i ometajuće
i kliničko i majčinski

i zlobno i razumno,

a ono što to sve čini dobrim je zujanje.

Postoji neki pokret unutar mene
kada posao postane dobar.

Zujanje započne u mom mozgu

i raste i raste,
a zvuči kao cesta na otvorenom,

po kojoj bih mogla voziti zauvijek.

Puno ljudi, kada im
pokušam objasniti to zujanje,

pomisle da govorim o pisanju,

da me pisanje usrećuje.

Nemojte me krivo shvatiti,
usrećuje me.

Ali zujanje --

nije postojalo prije
rada na televiziji.

Tada sam počela raditi, raditi i stvarati

i graditi i kreirati
i surađivati,

tada sam to otkrila,
taj bzz, juriš, zujanje.

Zujanje je više od pisanja.

Zujanje je čin i aktivnost.
Zujanje je droga.

Zujanje je glazba.
Ono je svjetlost i zrak.

Zujanje je Božji šapat u moje uho.

I kada to doživite,

ne možete ništa osim
težiti prema veličini.

Taj osjećaj, da možete samo težiti
prema nečem velikom pod svaku cijenu.

To se zove zujanje.

Ili se možda zove "biti radoholičar".

(Smijeh)

Možda se zove genij.

Možda se zove ego.

Možda je to samo strah od neuspjeha.

Ne znam.

Samo znam da nisam stvorena za neuspjeh

i znam da volim to zujanje.

Samo znam da vam želim reći
da sam ja titan.

I znam da to ne želim preispitivati.

Ali u ovome je stvar:

što sam uspješnija,

što je više serija i epizoda,
što je više srušenih barijera,

što je više posla za napraviti,

zadataka i odgovornosti,

očiju uprtih u mene,
pogleda iz prošlosti,

to je i više očekivanja.

Što više radim da bih bila uspješnija,

to više moram raditi.

A što sam ono rekla o poslu?

Volim raditi, zar ne?

Nacija koju gradim,
maraton koji trčim,

trupe, platna,
visoka nota, zujanje,

zujanje, zujanje.

Sviđa mi se zujanje. Volim ga.

Potrebno mi je zujanje. Ja sam to zujanje.

Zar nisam ništa osim tog zujanja?

I tada je zujanje prestalo.

Premorena, prezaposlena,

prezasićena, pregorjela.

Zujanje je prestalo.

A sada, moje tri kćeri
navikle su se na činjenicu

da je njihova majka
jedan radni titan.

Harper kaže ljudima,

"Moja mama neće doći,
ali možete kontaktirati moju dadilju."

I Emerson kaže: "Dušo, želim
ići u ShondaLand."

One su djeca jedne titanice.

One su bebe titani.

Imale su 12, 3 i 1 godinu
kada je zujanje prestalo.

Zujanje motora se ugasilo.

Prestala sam voljeti posao.
Nisam mogla pokrenuti motor.

Zujanje se nije htjelo vratiti.

Bilo je slomljeno.

Radila sam stvari koje sam oduvijek
radila, isti titanski posao.

15 sati dnevno,
rad vikendom,

bez žaljenja, bez predaje, titan
nikad ne spava i nikad se ne predaje,

puno srce, bistre oči, štogod.

Ali nije bilo zujanja.

Unutar mene nalazila se tišina.

4 programa, 70 sati na TV-u,
tri serije u trenutnoj produkciji,

ponekad četiri.

4 programa, 70 sati na TV-u,
tri serije u trenutnoj produkciji...

Bila sam savršeni titan.

Bila sam titan kojeg biste
odveli kući svojoj majci.

Sve su boje postale iste
i više se nisam zabavljala.

I na to se sveo moj život.

Sve što sam radila.

Ja sam bila to zujanje i
ono je bilo ja.

I što učiniti kad ono što radiš,

posao koji voliš,
dobije okus prašine?

Znam da si netko sad vjerojatno misli,

"Meni su se dogodile i gore stvari,
titanska spisateljico."

(Smijeh)

Znate, ako nešto činite,

ako stvarate, ako radite,
ako volite ono čime se bavite,

biti učitelj, bankar, majka, slikar,

biti Bill Gates,

ako jednostavno volite drugu osobu
i to vam pruža zujanje,

ako vam je ono poznato,

ako znate kakvog je osjećaja zujanje,
ako ste ga iskusili,

tko ste, ako to zujanje stane?

Što ste?

Što sam ja?

Jesam li još uvijek titan?

Ako pjesma mog srca želi da je se čuje,
mogu li preživjeti u tišini?

I tada mi moja djevojčica, južnjačka
konobarica, postavi pitanje.

Upravo sam na odlasku,
kasnim, a ona kaže:

"Mama, želiš se igrati?"

I namjeravala sam reći ne,
no shvatila sam dvije stvari.

Prvo, trebala bih svemu govoriti da.

I drugo, moja južnjačka konobarica
nije me oslovila sa "dušo".

Nikoga više ne oslovljava sa "dušo".

Kad se to dogodilo?

Propustila sam to dok sam bila titan
i tugovala za zujanjem,

a evo nje, mijenja se ispred mojih očiju.

I tako ona kaže:
"Mama, želiš se igrati?"

I ja kažem "da".

Nema tu ničeg posebnog.

Igramo se i pridruže
nam se njezine sestre,

puno se smijemo,

a ja dramatično čitam
knjigu "Svi kakaju".

Ništa neobično.

(Smijeh)

Ali opet, to je neobično,

jer u svoj svojoj boli i panici,

u beskućništvu i nedostatku zujanja,

ne mogu ništa osim obratiti pažnju.

Fokusiram se.

Mirna sam.

Nacija koju gradim,
maraton koji trčim,

trupe, platno i visoka nota
ne postoje.

Sve što postoji su ljepljivi prstići

i gnjecave puse
i tihi glasići i bojice

i pjesma o puštanju

onoga što djevojka iz Frozena
već mora pustiti.

(Smijeh)

Sve je u miru i jednostavnosti.

Zrak je ovdje toliko rijedak
da jedva mogu disati.

Jedva mogu vjerovati da dišem.

Igranje je u suprotnosti s poslom.

A ja sam sretna.

Nešto se u meni opušta.

Vrata u mom mozgu otvaraju se

i događa se navala energije.

Nije trenutna, no događa se.
Uistinu se događa.

Osjećam je.

Zujanje se vraća puzeći.

Ne u punom opsegu, jedva se pojavilo,

tiho je, i moram biti mirna
kako bih ga čula, ali ovdje je.

Ne zujanje, nego zuj.

I osjećam se kao da sam
spoznala magičnu tajnu.

No, nemojmo se zanijeti.

To je ljubav. O tome se radi.

Nije magija. Nije tajna. Samo ljubav.

To je nešto što smo zaboravili.

Zujanje, zujanje zbog posla,
zujanje titana,

to je samo zamjena.

Ako vas moram pitati tko sam ja,

ako vam moram reći tko sam ja,

ako se opišem vezano za serije

i sate na televiziji i koliko je
moj mozak super na globalnom planu,

zaboravljam što je pravo zujanje.

Ono nije moć i nije vezano
uz određeni posao.

Vezano je uz radost.

Pravo zujanje vezano je uz ljubav.

Zujanje je elektricitet koji se javlja
zbog toga što ste uzbuđeni životom.

Pravo zujanje su samopouzdanje i mir.

Pravo zujanje ignorira
pogled iz prošlosti,

obaveze u zraku,
očekivanja i pritisak.

Pravo zujanje je jedinstveno i originalno.

Ono je Božji šapat u mom uhu,

no možda mi je Bog
šaptao pogrešne riječi,

jer koji mi je od bogova mogao reći
da sam ja titan?

To je samo ljubav.

Svima bi nam dobro došlo malo više ljubavi,

puno više ljubavi.

Svaki put kad me dijete
zamoli da se igramo,

reći ću da.

To je strogo pravilo
iz jednog razloga,

da si dam dopuštenje,

kako bih se oslobodila
radoholičarske krivnje.

To je zakon, pa nemam puno izbora,

nemam izbora

čak i ako želim osjetiti zujanje.

Voljela bih da je tako jednostavno,

no nisam dobra u igranju.

Ne sviđa mi se.

Nisam zainteresirana za igranje
koliko i za posao.

Neopisivo je ponižavajuće
suočiti se s istinom.

Ne sviđa mi se igrati se.

Neprestano radim jer volim raditi.

Više volim raditi nego biti kod kuće.

Suočiti se s tom činjenicom
neopisivo je teško

jer koja to osoba više voli raditi
nego biti kod kuće?

Pa... ja.

Mislim, budimo iskreni,
zovem se titanicom.

Imam nekih problema.

(Smijeh)

I jedan od tih problema nije
moja prevelika opuštenost.

(Smijeh)

Trčimo po dvorištu,
gore i dolje, gore i dolje.

Organiziramo zabave s plesom
koje traju 30 sekundi.

Pjevamo pjesme, igramo se loptama.

Ja pušem balončiće, one ih buše.

I većinu vremena osjećam se
kruto, zaneseno i zbunjeno.

Neprestano tražim mobitel.

Ali to je ok.

Moja mala bića pokazuju mi kako živjeti
i zujanje svemira me ispunjava.

Igram se i igram se dok se ne zapitam

zašto se uopće prestajemo igrati.

I vi to možete raditi,

reći "da" svaki put kad vas dijete
zamoli da se igrate.

Mislite li da sam ja možda
idiot u dijamantnim cipelama?

U pravu ste, no i dalje možete to činiti.

Imate vremena.

Znate zašto? Jer niste Rihanna
i niste Muppet.

Vaše dijete ne smatra vas
toliko zanimljivima.

(Smijeh)

Potrebno vam je 15 minuta.

Moje dvo- i četverogodišnjakinja
žele se igrati sa mnom

nekih 15 minuta

prije nego se sjete da bi
radije radile nešto drugo.

To je predivnih 15 minuta,
no i dalje je to 15 minuta.

Ako nisam bubamara ili komad slatkiša,
nakon 15 minuta postajem nevidljiva.

(Smijeh)

A ako svoju 13-godišnjakinju uopće
mogu nagovoriti da priča sa mnom 15 minuta,

roditelj sam godine.

(Smijeh)

15 minuta je sve što vam je potrebno.

Definitivno mogu pronaći 15 neometanih
minuta, čak i u najgorem danu.

Neometanost je ključna.

Nema mobitela, prljavog rublja, ničega.

Imate zauzet život.
Morate postaviti večeru na stol.

Morate ih tjerati na kupanje.
Ali možete naći 15 minuta.

Moja djeca su moje sretno mjesto,
ona su moj svijet,

no ne moraju djeca biti

ono što hrani vaše zujanje,

mjesto gdje se život više
čini dobrim nego lošim.

Nije stvar u igranju s djecom,

već u radosti.

Radi se o igranju općenito.

Dajte si 15 minuta.

Pronađite ono u čemu se osjećate ugodno.

Pronađite što je to i igrajte se.

Nisam savršena u tome.
Pogriješim onoliko puta koliko uspijem,

u druženju s prijateljima, čitanju knjiga,
buljenju u prazno.

"Želiš se igrati?" postaje kratica
za davanje sebe

na načine od kojih bih odustala
u vrijeme kad sam dobila prvu TV seriju,

u vrijeme kad sam postala
titan u treniranju,

u vrijeme kad sam se počela natjecati
sa sobom na nepoznate načine.

15 minuta? Što može biti krivo
u davanju potpune pozornosti

tijekom 15 minuta?

Izgleda, ništa.

Sam čin prestajanja s radom bio je način
na koji se zujanje vratilo,

kao da se motor za zujanje mogao
napuniti samo u mojoj odsutnosti.

Posao ne funkcionira bez igre.

Potrebno je nešto vremena,
no nakon nekoliko mjeseci,

jednog dana brana se otvori

i krene poplava, a ja stojim
u svom uredu

ispunjena nepoznatom melodijom,
nepoznatim kolosijecima,

čak i oko mene, i to me šalje
u vrtlog ideja,

cesta zujanja je otvorena
i ja mogu voziti i voziti

i ponovno volim raditi.

Ali trenutno, sviđa mi se to zujanje,
no ne volim ga.

Nije mi potrebno.

Ja nisam to zujanje i ono nije ja,

barem ne više.

Ja sam balončići i ljepljivi prstići
i večere s prijateljima.

To zujanje sam ja.

Život je zujanje.

Ljubav je zujanje.

Zujanje oko posla i dalje je dio mene,
ali ono nije ja.

I na tome sam zahvalna.

I nije me briga
hoću li biti titan,

jer nikada nisam vidjela titana
kako igra Red Rover, Red Rover.

Rekla sam da manjem opsegu posla i igri,
ali i dalje vladam svojim svijetom.

Moj mozak je i dalje globalan.
Logorske vatre još uvijek gore.

Što se više igram, to sam sretnija,
i to su i moja djeca sretnija.

Što se više igram,
više se osjećam kao dobra majka.

Što se više igram,
to je moj um slobodniji.

Što se više igram, to bolje radim.

Što se više igram, više osjećam zujanje,

nacija koju gradim,
maraton koji trčim,

trupe, platna, visoka nota,
zujanje i zujanje,

jedno i drugo zujanje,

život je zujanje.

Što ga više osjećam,

to se ovaj strani,
drhtureći, začahureni,

nespretan, potpuno novi,

živi ne-titan više osjeća kao ja.

Što više osjećam to zujanje,
to više znam tko sam ja.

Ja sam spisateljica,
izmišljam stvari, maštam.

Taj dio posla je življenje sna.

To je san u svakom poslu.

Zato što bi posao iz snova
trebao biti sanjiviji.

Rekla sam da manjem
opsegu posla i igranju.

Titani nisu dobrodošli.

Želite li se igrati?

Hvala vam.

(Pljesak)