Danas više od pola svjetske populacije

živi u urbanom području.

Do sredine stoljeća
taj broj će se povećati na 70 %.

Ali još prije 100 godina,

samo su dvije od deset osoba
živjele u gradu,

a prije toga čak i manje.

Kako smo došli

do tako visokog stupnja urbanizacije

i što to znači za našu budućnost?

U najranijim danima ljudske povijesti,

ljudi su bili lovci-sakupljači

i često su se selili
od jednog mjesta do drugog

u potrazi za hranom.

Ali prije oko 10 000 godina,

naši su preci počeli učiti o tajnama

selektivnog uzgoja

i ranim poljoprivrednim tehnikama.

Prvi puta

ljudi su mogli uzgojiti hranu

umjesto da je traže,

i to je dovelo do razvoja

polutrajnih naselja

prvi puta u povijesti.

"Zašto samo polutrajnih?"
možda ćete se pitati.

Prvotno su se naselja
još uvijek trebala seliti

svakih par godina

jer je zemlja postala istrošena.

Tek pojavom tehnika

kao što su navodnjavanje i oranje

prije oko 5000 godina

ljudi su se mogli osloniti na stalnu

i dugotrajnu opskrbu hranom,

što je omogućilo stalna naselja.

S obzirom na viškove hrane

koje su stvarale ove tehnike,

više nije bilo nužno
da se svi bave poljoprivredom.

To je omogućilo razvoj

drugih specijaliziranih zanata,

zatim i gradova.

Kako su gradovi stvarali viškove hrane,

kao i alate,

rukotvorine

i ostalu robu,

pojavila se mogućnost trgovine

i interakcije na velikim udaljenostima.

Trgovina je cvjetala,

kao i tehnologije koje su je olakšale,

poput kola,

brodova,

cesta

i luka.

Naravno, te su stvari zahtijevale
još više rada

za izgradnju i održavanje,

pa je još više ljudi privlačilo

ići iz sela u gradove

kako je više poslova i mogućnosti

postalo dostupno.

Ako mislite
da su moderni gradovi prenapučeni,

možda će vas iznenaditi

da su neki gradovi 2000 godina
prije Krista imali gustoću naseljenosti

koje je bila gotovo dvostruko veća
od Šangaja ili Kalkute.

Jedan razlog za to

bio je da promet nije bio široko dostupan

pa je sve moralo biti
na pješačkoj udaljenosti,

uključujući nekoliko izvora čiste vode

koji su tada postojali.

Područje grada

bilo je ograničeno
zbog potrebe za zidovima

kako bi se obranili od napada.

Rimsko carstvo moglo je razviti
infrastrukturu

da nadiđe ta ograničenja,

ali osim toga

moderni gradovi kakve poznajemo

nisu se počeli graditi

do Industrijske revolucije,

kada je nova tehnologija razvijena
na velikim razmjerima

omogućila da se gradovi dalje šire
i integriraju,

uspostavom policijske

i vatrogasne postaje

te komunalnog poduzeća,

kao i cestovnih mreža

i kasnije opskrbom električnom strujom.

Koja je budućnost gradova?

Svjetsko stanovništvo trenutno je
na više od 7 milijardi

i predviđa se da će doseći
oko 10 milijardi.

Većina tog rasta dogodit će se

u urbanim područjima
najsiromašnijih zemalja na svijetu.

Kako će se gradovi trebati promijeniti

kako bi primili taj rast?

Prvo, svijet će trebati naći načine

kako adekvatnu hranu,

higijenu

i obrazovanje pružiti svim ljudima.

Drugo, rast će se trebati dogoditi

na način koji nije štetan za zemlju

koja nam pruža robu i usluge

koje podupiru stanovništvo.

Proizvodnja hrane možda će se premjestiti

u vertikalne farme i nebodere,

vrtove na krovu,

ili na prazna zemljišta u centru grada,

dok će energija sve više dolaziti

iz mnogobrojnih izvora obnovljive energije.

Umjesto obiteljskih kuća,

mjesta stanovanja
bit će građena vertikalno.

Možda će biti zgrada koje sadrže sve

što ljudi trebaju u svakodnevnom životu,

kao i manjih gradova
koji ne ovise ni o čemu,

koji su usmjereni na lokalnu
i održivu proizvodnju.

Budućnost gradova je raznolika,

promjenjiva

i kreativna,

više nije izgrađena oko jedne industrije,

nego odražava sve više i više povezan

i globalan svijet.