Danas više od pola svjetske populacije
živi u urbanom području.
Do sredine stoljeća
taj broj će se povećati na 70 %.
Ali još prije 100 godina,
samo su dvije od deset osoba
živjele u gradu,
a prije toga čak i manje.
Kako smo došli
do tako visokog stupnja urbanizacije
i što to znači za našu budućnost?
U najranijim danima ljudske povijesti,
ljudi su bili lovci-sakupljači
i često su se selili
od jednog mjesta do drugog
u potrazi za hranom.
Ali prije oko 10 000 godina,
naši su preci počeli učiti o tajnama
selektivnog uzgoja
i ranim poljoprivrednim tehnikama.
Prvi puta
ljudi su mogli uzgojiti hranu
umjesto da je traže,
i to je dovelo do razvoja
polutrajnih naselja
prvi puta u povijesti.
"Zašto samo polutrajnih?"
možda ćete se pitati.
Prvotno su se naselja
još uvijek trebala seliti
svakih par godina
jer je zemlja postala istrošena.
Tek pojavom tehnika
kao što su navodnjavanje i oranje
prije oko 5000 godina
ljudi su se mogli osloniti na stalnu
i dugotrajnu opskrbu hranom,
što je omogućilo stalna naselja.
S obzirom na viškove hrane
koje su stvarale ove tehnike,
više nije bilo nužno
da se svi bave poljoprivredom.
To je omogućilo razvoj
drugih specijaliziranih zanata,
zatim i gradova.
Kako su gradovi stvarali viškove hrane,
kao i alate,
rukotvorine
i ostalu robu,
pojavila se mogućnost trgovine
i interakcije na velikim udaljenostima.
Trgovina je cvjetala,
kao i tehnologije koje su je olakšale,
poput kola,
brodova,
cesta
i luka.
Naravno, te su stvari zahtijevale
još više rada
za izgradnju i održavanje,
pa je još više ljudi privlačilo
ići iz sela u gradove
kako je više poslova i mogućnosti
postalo dostupno.
Ako mislite
da su moderni gradovi prenapučeni,
možda će vas iznenaditi
da su neki gradovi 2000 godina
prije Krista imali gustoću naseljenosti
koje je bila gotovo dvostruko veća
od Šangaja ili Kalkute.
Jedan razlog za to
bio je da promet nije bio široko dostupan
pa je sve moralo biti
na pješačkoj udaljenosti,
uključujući nekoliko izvora čiste vode
koji su tada postojali.
Područje grada
bilo je ograničeno
zbog potrebe za zidovima
kako bi se obranili od napada.
Rimsko carstvo moglo je razviti
infrastrukturu
da nadiđe ta ograničenja,
ali osim toga
moderni gradovi kakve poznajemo
nisu se počeli graditi
do Industrijske revolucije,
kada je nova tehnologija razvijena
na velikim razmjerima
omogućila da se gradovi dalje šire
i integriraju,
uspostavom policijske
i vatrogasne postaje
te komunalnog poduzeća,
kao i cestovnih mreža
i kasnije opskrbom električnom strujom.
Koja je budućnost gradova?
Svjetsko stanovništvo trenutno je
na više od 7 milijardi
i predviđa se da će doseći
oko 10 milijardi.
Većina tog rasta dogodit će se
u urbanim područjima
najsiromašnijih zemalja na svijetu.
Kako će se gradovi trebati promijeniti
kako bi primili taj rast?
Prvo, svijet će trebati naći načine
kako adekvatnu hranu,
higijenu
i obrazovanje pružiti svim ljudima.
Drugo, rast će se trebati dogoditi
na način koji nije štetan za zemlju
koja nam pruža robu i usluge
koje podupiru stanovništvo.
Proizvodnja hrane možda će se premjestiti
u vertikalne farme i nebodere,
vrtove na krovu,
ili na prazna zemljišta u centru grada,
dok će energija sve više dolaziti
iz mnogobrojnih izvora obnovljive energije.
Umjesto obiteljskih kuća,
mjesta stanovanja
bit će građena vertikalno.
Možda će biti zgrada koje sadrže sve
što ljudi trebaju u svakodnevnom životu,
kao i manjih gradova
koji ne ovise ni o čemu,
koji su usmjereni na lokalnu
i održivu proizvodnju.
Budućnost gradova je raznolika,
promjenjiva
i kreativna,
više nije izgrađena oko jedne industrije,
nego odražava sve više i više povezan
i globalan svijet.