Stripovima je mjesto u učionici

Stripovi i grafički romani trebali bi biti dio nastavnih materijala, kaže karikaturist i profesor Gene Luen Yang. Pomoću vlastitih domišljatih i šarenih crteža, Yang istražuje povijest stripova u američkom obrazovanju - i neočekivano otkriva njihov potencijal da djeci budu pomoć u učenju.

Kada sam bio u 5. razredu,

kupio sam izdanje "DC
Comics predstavlja #57"

s vrtećeg stalka u lokalnoj knjižari

i taj strip mi je promijenio život.

Zbog spoja riječi i slika,
u mojoj se glavi dogodilo nešto

što se nikad prije nije dogodilo

i odmah sam se zaljubio u stripove.

Počeo sam proždrljivo čitati stripove,

ali nikada ih nisam nosio u školu.

Instinktivno sam znao da
stripovima nije mjesto u učionici.

Moji roditelji to nisu podržavali

i bio sam siguran da neće
ni moji profesori.

Ne koriste ih za poučavanje,

stripovi i grafički romani nikada
nisu bili dopušteni kao štivo za čitanje

i nikada se nisu prodavali
na godišnjem sajmu knjiga.

Unatoč tome, nastavio sam čitati stripove,

a čak sam ih počeo i izrađivati.

Postao sam objavljivani crtač karikatura,

pisanjem i crtanjem
stripova zarađujući za život.

Postao sam i profesor u srednjoj školi.

Evo gdje sam predavao:

Srednja škola Bishop O'Dowd
u Oaklandu, Kalifornija.

Predavao sam malo
matematike i malo likovnog,

ali najviše informatiku

i radio sam tamo 17 godina.

Kada sam tek postao profesor,

pokušao sam donijeti stripove na sat.

Sjećam se da sam prvog dana
svim učenicima govorio

da sam također i karikaturist.

Nisam ih mislio podučavati
pomoću stripova,

samo sam se nadao da će zbog
stripova misliti da sam kul.

(Smijeh)

Bio sam u krivu.

To su bile 90-te

i stripovi nisu imali takav
kulturni pečat kakav imaju danas.

Moji učenici nisu mislili da sam kul.
Mislili su da sam nekakav šmokljan.

Još gore, kada bi došlo
do problema na satu,

koristili su stripove
kako bi mi odvukli pažnju.

Digli bi ruke i pitali me nešto poput,

"G. Yang, što mislite tko bi pobijedio,

Superman ili Hulk?"

(Smijeh)

Brzo sam shvatio da moram
odvojiti predavanje i stripove.

Izgleda da su moji instinkti
u 5. razredu bili točni.

Stripovima nije mjesto u učionici.

No, opet, bio sam u krivu.

Nakon nekoliko godina predavanja,

iz prve ruke sam naučio
obrazovni potencijal stripova.

Jedno polugodište morao sam
mijenjati kolegu iz matematike.

Trebala je to biti dugotrajna zamjena na
koju sam pristao, ali postojao je problem.

U to vrijeme bio sam i
školski edukator za tehnologiju,

što znači da sam
svakih nekoliko tjedana

morao propustiti sat ili
dva tih sati matematike,

jer sam u drugoj učionici
pomagao nekom profesoru

u odrađivanju aktivnosti na računalu.

To je bilo grozno za učenike
na satima matematike.

Dovoljno je grozno što imaju zamjenu,

ali imati zamjenu za zamjenu?
To je najgora stvar.

Kako bih učenicima
dao osjećaj kontinuiteta,

počeo sam se snimati kako predajem.

Zatim bih te snimke dao svojoj
zamjeni da ih pusti učenicima.

Pokušao sam te snimke
učiniti što zanimljivijima.

Čak sam dodao i male specijalne efekte.

Primjerice, nakon što
riješim problem na ploči,

pljesnuo bih rukama

i ploča bi se sama obrisala.

(Smijeh)

Mislio sam da je to super.

Bio sam prilično siguran da
će se to učenicima svidjeti,

ali bio sam u krivu.

(Smijeh)

Te snimke predavanja bile su katastrofa.

Učenici bi mi prilazili i govorili,

"G. Yang, mislili smo
da ste dosadni uživo,

ali na snimkama ste nepodnošljivi."

(Smijeh)

U očajničkom drugom pokušaju,
počeo sam predavanja crtati kao stripove.

Radio bih to jako brzo
i bez previše planiranja.

Uzeo bih flomaster, crtao sliku za slikom,

u hodu odlučujući što želim.

Ta predavanja u stripu imala bi

između četiri i šest stranica,

kopirao bih ih i dao svojoj zamjeni
da podijeli mojim učenicima.

Na moje veliko iznenađenje,

ta predavanja u stripu
bila su pun pogodak.

Učenici bi me tražili da ih crtam

čak i kada sam bio na nastavi.

Kao da su me više voljeli u stripu
nego u stvarnosti.

(Smijeh)

Iznenadilo me jer su
moji učenici generacija

koja je odrasla pred zaslonima

pa sam mislio da će im se više
sviđati učenje preko zaslona

nego s papira.

No, kada sam s učenicima razgovarao

o tome zašto toliko vole
ta predavanja u stripu,

počeo sam shvaćati
obrazovni potencijal stripova.

Prvo, za razliku od
udžbenika iz matematike,

uz stripove su učili vizualno.

Naši učenici odrasli su
u vizualnoj kulturi

i naviknuti su tako
primati nove informacije.

No, za razliku od ostalih vizualnih priča,

poput filma, televizije,
animacije ili videa,

stripovi su nešto što ja zovem trajnim.

U stripu, prošlost, sadašnjost i budućnost
nalaze se zajedno na istoj stranici.

Znači da je brzina protoka informacija

u rukama čitatelja.

Kada učenici ne bi nešto razumjeli
u mojim predavanjima u stripu,

mogli su opet pročitati
taj dio željenom brzinom.

Kao da sam im dao daljinski upravljač
za upravljanje informacijama.

To nije vrijedilo za
snimke mojih predavanja,

čak ni za moja predavanja uživo.

Kada govorim, dijelim informacije
brzinom kojom ja to želim.

Dakle, za neke učenike
i neke vrste informacija,

ove dvije karakteristike stripa,
vizualnost i trajnost,

čine ga nevjerojatno moćnim
obrazovnim pomagalom.

Kada sam podučavao matematiku,

radio sam i diplomski rad iz obrazovanja
na sveučilištu Cal State East Bay.

Toliko me očaralo to iskustvo
predavanja u obliku stripa,

da sam odlučio pisati o stripovima
u svom diplomskom radu.

Želio sam otkriti
zašto su američki profesori

povijesno toliko neskloni upotrebi
stripova u učionicama.

Evo što sam otkrio.

Stripovi su 1940-ih postali masovni medij,

kada su se mjesečno
prodavali milijuni primjeraka

i tadašnji profesori su to primijetili.

Oni inovativniji počeli su
uvoditi stripove u učionice

u svrhu eksperimentiranja.

1944. godine, "Časopis o
obrazovnoj sociologiji"

čak je jedan cijeli broj
posvetio toj temi.

Činilo se da dolazi do napretka.

Profesori su počeli shvaćati.

No, onda se pojavio ovaj tip.

Ovo je dječji psiholog
Dr. Frederic Wertham,

koji je 1954. napisao knjigu pod
nazivom "Zavođenje nevinih",

u kojoj govori da stripovi uzrokuju
delinkvenciju kod maloljetnika.

(Smijeh)

Bio je u krivu.

Dr. Wertham je, zapravo,
bio prilično dobar tip.

Većinu karijere radio je
s maloljetnim delinkventima

i u tom radu primijetio je da većina
njegovih klijenata čita stripove.

Ono što dr. Wertham nije shvatio,
bilo je da je u 40-ima i 50-ima

skoro svako dijete u
Americi čitalo stripove.

Dr. Wertham je prilično nejasno
dokazao svoju tvrdnju,

no njegova knjiga potaknula je Senat SAD-a

da održi nekoliko saslušanja

kako bi vidjeli utječu li stripovi
doista na delinkventnost maloljetnika.

Ta saslušanja trajala su gotovo 2 mjeseca.

Završila su neodređeno,
ali su nanijela ogromnu štetu

reputaciji stripova u
očima američke javnosti.

Nakon toga su se povukli svi američki
profesori koji su držali do sebe

i desetljećima se držali podalje.

Tek je 1970-ih

nekoliko hrabrih duša počelo
raditi na povratku stripova.

I zapravo su tek od nedavno,

možda u zadnjem desetljeću,

stripovi šire prihvaćeni

među američkim profesorima.

Stripovi i grafički romani
konačno se vraćaju

u američke učionice,

a to se događa i u školi
Bishop O'Dowd gdje sam prije predavao.

G. Smith, jedan moj bivši kolega,

koristi knjigu Scotta McClouda
"Razumijevanje stripova"

na satu književnosti i filma,
jer knjiga učenicima daje

jezik pomoću kojeg mogu
raspravljati o vezi između riječi i slika.

G. Burns svake godine učenicima
zadaje esej o stripovima.

Tražeći od učenika da prozno
djelo obrade koristeći slike,

g. Burns traži od njih da duboko razmisle

ne samo o priči,

nego i o načinu
na koji je priča ispričana.

A gđa. Murrock koristi
moju knjigu "Američki Kinez"

na svom satu engleskog.

Za nju su grafički romani

odličan način da se
ispuni Osnovni standard.

Osnovni standard kaže da
učenici moraju znati analizirati

kako vizualni elementi doprinose
značenju, tonu i ljepoti teksta.

U knjižnici je gđa. Counts
napravila prilično impresivnu

zbirku grafičkih romana
za školu Bishop O'Dowd.

Gđa. Counts i njezini kolege u knjižnici

bili su, zapravo,
prvi zagovornici stripova,

još od ranih 80-ih godina, kada je
jedan članak u školskim novinama

iznio podatak da je sama prisutnost
grafičkih romana u knjižnici

povećala promet knjižnice za oko 80%

te posudbu ne-stripovske građe

za oko 30%.

Potaknuti ovim obnovljenim
interesom američkih profesora,

američki karikaturisti,
sada više nego kada prije,

stvaraju obrazovne sadržaje za škole.

Većina je usmjerena na jezike,

ali sve više stripova i grafičkih romana

počinje se baviti matematikom i znanošću.

STEM stripovi i grafički romani su,
zapravo, neistraženi teritorij

koji čeka da bude otkriven.

Amerika konačno prihvaća činjenicu

da stripovi ne uzrokuju
maloljetničku delinkvenciju.

(Smijeh)

Da im je stvarno mjesto među
nastavnim materijalima.

Nema opravdanog razloga
da se stripovi i grafički romani

ne uvedu u sustav školskog obrazovanja.

Poučavaju vizualno,

daju našim učenicima daljinski upravljač.

Obrazovni potencijal postoji

i čeka da ga iskoriste

kreativni ljudi poput vas.

Hvala vam.

(Pljesak)