Kada sam išao u peti razred, kupio sam 57. izdanje „DC Comics Presents“ sa stalka u lokalnoj knjižari i taj strip mi je promenio život. Kombinacija reči i slika je uradila nešto u mojoj glavi što se nikad do tada nije desilo. Momentalno sam se zaljubio u stripove i postao sam halapljivi čitalac stripova, ali ih nikada nisam donosio u školu. Instiktivno sam znao da stripovima nije mesto u učionici. Moji roditelji definitivno nisu bili ljubitelji stripa, pa sam bio ubeđen da ni moji nastavnici ne bi bili. Uostalom, nisu ih nikad koristili za predavanje, stripovi i grafički romani nikad nisu bili dozvoljeni tokom ekstenzivnog čitanja, i nikada nisu bili prodavani na našem godišnjem sajmu knjiga. Uprkos tome, ja sam nastavio da čitam stripove, čak sam počeo i da ih pravim. Vremenom sam postao crtač stripova, koji je zarađivao pišući i crtajući stripove. Takođe sam postao i nastavnik u srednjoj školi. Ovde sam predavao: srednja škola „Biskup O'Daud”, u Oklandu u Kaliforniji. Predavao sam malo matematiku i malo umetnost, ali većinom informatiku, i tamo sam radio 17 godina. Kada sam tek počinjao raditi, pokušao sam da uvedem stripove u učionicu. Sećam se kako bih prvog dana škole učenicima svih razreda govorio da sam ja takođe i crtač stripova. Nisam time planirao da počnem da ih učim iz stripova, nego sam se više nadao da će zbog stripova smatrati da sam kul. (Smeh) Pogrešio sam. Ovo su bile '90-e, tako da stripovi nisu baš imali onaj kulturološki status koji imaju danas. Moji učenici nisu smatrali da sam kul. Mislili su da sam neka vrsta autsajdera. Još gore, kada bi gradivo postalo teško, koristili bi stripove da mi skrenu pažnju. Podizali bi ruke i pitali me pitanja tipa: „Gospodine Jeng, šta mislite, ko bi pobedio u borbi, Supermen ili Hulk?” (Smeh) Veoma brzo sam shvatio da moram razdvojiti predavanje od stripova. Izgledalo je da je moj instikt iz petog razreda bio ispravan. Stripovima nije bilo mesta u učionici. Ipak, pogrešio sam. Nakon par godina predavanja, saznao sam iz prve ruke koji je obrazovni potencijal stripova. Jednog polugodišta, zamolili su me da predajem na zameni algebru 2. Zatražili su da predajem na duži rok, i ja sam pristao. Ali postojao je problem. U to vreme, ja sam takođe bio i školski obrazovni tehnolog, što je značilo da bih svakih nekoliko nedelja morao da propustim par časova algebre 2, zato što bih bio u drugoj učionici pomažući drugom nastavniku sa njegovom aktivnosti vezanom za kompjutere. Za učenike koji su pohađali algebru 2, to je bilo užasno. Ionako je dovoljno strašno imati dugoročnu zamenu, ali imati zamenu za zamenu, to je bila najgora opcija. Da bih obezbedio makar neki kontinuitet svojim učenicima, počeo sam da snimam svoja predavanja. Tada bih ove snimke dao mojoj zameni da ih pušta mojim učenicima. Trudio sam se da ovi snimci budu što zanimljiviji. Čak sam uključio i specijalne efekte. Na primer, kada bih završio zadatak na tabli, pljesnuo bih rukama, i tabla bi se magično izbrisala. (Smeh) Ja sam smatrao da je to baš fenomenalno. Bio sam prilično siguran da će se dopasti mojim učenicima, ali sam pogrešio. (Smeh) Ova video-predavanja su bila katastrofa. Učenici su mi dolazili i govorili: „Gospodine Jeng, mi smo mislili da ste uživo dosadni, ali na snimku ste nepodnošljivi.” (Smeh) Kao očajnički, drugi pokušaj, počeo sam da crtam predavanja kao stripove. Radio bih veoma brzo, sa malo planiranja. Uzeo bih olovku i crtao jednu scenu za drugom, stvarajući koncept u hodu. Ova predavanja u vidu stripova su imala od četiri do šest strana. Kopirao bih ih i dao mojoj zameni da ih podeli učenicima. Na moje iznenađenje, ova predavanja u obliku stripa su bila pun pogodak. Moji učenici su tražili da ih pravim čak i kada sam bio prisutan na času. Izgledalo je kao da im se ja u stripu više dopadam nego stvaran ja. (Smeh) Ovo me je iznenadilo, zato što su moji učenici deo generacije koja je odrasla uz ekrane, pa sam bio ubeđen da će pre želeti da uče sa ekrana nego sa stranice. Ali kada sam pričao sa mojim učenicima zašto toliko vole ova stripovna predavanja, počeo sam da shvatam obrazovni potencijal stripova. Prvo, za razliku od njihovih udžbenika iz matematike, ova predavanja u obliku stripa su ih učila vizualno. Naši učenici su odrasli u vizualnoj kulturi, pa su navikli da primaju informacije na taj način. Za razliku od ostalih oblika vizualne naracije, kao što su film, televizija, animacija ili video, stripovi su, kako ja volim da kažem, trajni. U stripovima prošlost, sadašnjost i budućnost sede na istoj stranici. Što znači da je brzina protoka informacija čvrsto u rukama čitaoca. Kada moji učenici nešto ne bi razumeli u mojim predavanjima u obliku stripa, mogli su jednostavno ponovo pročitati pasus onom brzinom koja im je potrebna. To je bilo kao da sam im dao daljinski upravljač za informacije. Što nije bio slučaj sa mojim video-predavanjima, pa čak ni sa mojim predavanjima uživo. Kada predajem, ja informacije iznosim brzinom kojom ja želim. Za određene učenike i za određene informacije, ova dva aspekta stripa kao medija, njegova vizualna priroda i trajnost, su ga učinile neverovatno moćnom obrazovnom alatkom. Dok sam predavao algebru 2, pohađao sam master studije obrazovanja na Kalifornijskom univerzitetu Istočnog zaliva. Toliko sam bio impresioniran iskustvom sa predavanjima u obliku stripa da sam odlučio da tema mog master rada budu stripovi. Želeo sam da shvatim zašto su američki nastavnici toliko dugo protivili upotrebi stripova na svojim časovima. Evo šta sam otkrio. Strip se kao medijum pojavio 1940-ih, kada je prodavano milion primeraka mesečno, što su tadašnji nastavnici primetili. Mnogi inovativni nastavnici su počeli donositi stripove na svoje časove, kao eksperiment. Godine 1944, „Časopis sociologije obrazovanja” čak je posvetio čitavo izdanje ovoj temi. Stvari su naizgled napredovale. Nastavnici su počeli da shvataju. Ali onda se pojavljuje ovaj čovek. Ovo je dečiji psiholog, dr Fredrik Vertam, koji je 1954. godine napisao knjigu „Zavođenje nevinih”, gde iznosi tvrdnje da su stripovi uzrok maloletne delikvencije. (Smeh) Pogrešio je. Dr Vertam je u suštini bio veoma pristojan čovek. Veći deo svoje karijere je proveo radeći sa maloletnim delikventima, i u svom radu je primetio da većina njegovih klijenata čita stripove. Ono što je dr Vertamu promaklo je da je u 1940-im i '50-im skoro svako dete u Americi čitalo stripove. Dr Vertam prilično neuverljivo iznosi svoju tvrdnju, ali je ova knjiga inspirisala Senat Sjedinjenih Američkih Država da održi niz saslušanja kako bi proverili da li stvarno stripovi prouzrokuju maloletničku delikvenciju. Ova saslušanja su trajala skoro dva meseca. Završila su se bez zaključka, ali ne pre nego što su naneli ogromnu štetu reputaciji stripa u očima američke javnosti. Nakon ovoga, ugledni američki nastavnici su se povukli, i držali su se decenijama po strani. Tek 1970-ih nekoliko hrabrih duša ih je počelo vraćati natrag. A tek odnedavno, možda od prošle decenije ili tako nekako, stripovi su malo bolje prihvaćeni među američkim nastavnicima. Stripovi i grafički romani se sada konačno vraćaju natrag u američke učionice, čak i u Biskupu O'Daudu, gde sam ja predavao. Gospodin Smit, jedan od mojih bivših kolega, koristi knjigu „Razumevanje stripova" autora Skota Maklauda na svojim časovima književnosti i filma, zato što ta knjiga uči njegove učenike o vezi između reči i slika. Gospodin Berns svake godine učenicima dodeljuje esej u obliku stripa. Tražeći od njih da prepričaju roman koristeći slike, gospodin Berns od njih traži da razmišljaju dublje, ne samo o priči, nego i o načinu na koji je ona ispričana. A gospođa Marok koristi moj strip „Kinez rođen u Americi” sa učenicima engleskog 1. Po njoj, grafički romani su odličan način da bi se ispunili Zajednički državni standardi. Po ovim standardima, učenici bi trebalo da imaju sposobnost da analiziraju kako vizualni elementi doprinose značenju, tonu i lepoti teksta. U biblioteci, gospođa Kaunts je izgradila prilično impresivnu kolekciju grafičkih romana u Biskup O'Daudu. Gospođa Kaunts i sve njene kolege bibliotekari su zaista bili na prvoj liniji odbrane stripova, još od ranih '80-tih, kada je članak školskog bibliotekarskog časopisa potvrdio da je sama prisutnost grafičkih romana u biblioteci povećalo upotrebu za oko 80 procenata i povećalo cirkulaciju materijala koji nisu bili stripovi za oko 30 procenata. Inspirisani ovim ponovnim interesom američkih nastavnika, američki crtači stripova sada proizvode mnogo jasnije obrazovni sadržaj namenjen osnovnoškolskom i srednjoškolskom uzrastu. Mnogi su namenjeni jezičkim predmetima, ali sve više stripova i grafičkih romana počinju da se fokusiraju na matematiku i nauku. NTIM grafički romani su, u stvari, kao neotkrivena teritorija, spremna za istraživanje. Amerika konačno prihvata činjenicu da stripovi nisu uzrok maloletničke delikvencije. (Smeh) Da oni zaista treba da budu deo alata svakog nastavnika. Ne postoji dobar razlog za držanje stripova i grafičkih romana podalje od osnovnoškolskog i srednjoškolskog obrazovanja. Oni uče vizualno i daju našim učenicima onaj daljinski upravljač. Obrazovni potencijal je tu, samo čeka da ga iskoristi neko od kreativnih ljudi kao što ste vi. Hvala vam. (Aplauz)