Maštajte o budućnosti

"Ti ne predviđaš budućnost -- ti je zamišljaš", riječi su to spisateljice znanstvene fantastike Charlie Jane Andersen. Na predavanju, koje je dijelom mašta i dijelom ekstrapolacija, spisateljica nas vodi na putovanje puno spekuliranja o užicima i preprekama koje nam donosi budućnost -- te pokazuje kako nas maštanje o čudnim futurističkim mogućnostima potiče na stvaranje boljeg sutra.

Svaki pisac znanstvene fantastike

ima priču o vremenu
kad je budućnost uranila.

Ja imam puno takvih priča.

Kao na primjer:

prije par godina radila sam na priči
u kojoj vlada

počne koristiti dronove za ubijanje ljude.

Mislila sam da je to
moćna futuristička ideja.

No dok smo izdali priču,

vlada je već koristila dronove
za ubijanje ljudi.

Naš se svijet brzo mijenja

i postoji neka vrsta
ubrzane povratne petlje

u kojoj se tehnološke i
društvene promjene nadopunjuju.

Kad smo bili djeca u 80-ima,

svi smo znali kako
će budućnost izgledati.

Sličit će na Sudca Dredda
ili Istrebljivača.

Bit će neonski megagradovi
i leteća vozila.

No danas nitko ne zna
kako će budućnost izgledati,

čak ni što će biti za par godina.

A i puno je strašnih ukazanja na pomolu.

Od klimatskih katastrofa
do autoritarnosti.

Svi su opsjednuti apokalipsom.

Iako svijet cijelo vrijeme nestaje
i mi nastavljamo dalje sa životom.

Ne bojte se razmišljati
o budućnosti, maštati o njoj,

pisati o njoj.

Za mene je to veoma
oslobađajuće i zabavno.

To je kao da se cijepite

protiv najgoreg mogućeg
slučaja šoka budućnosti.

Također je i izvor osnaživanja.

Ne možete biti spremni na nešto
što si niste već predočili.

No nešto morate znati.

Vi ne predviđate budućnost.

Vi zamišljate budućnost.

Kao spisateljica znanstvene fantastike

čije se priče odvijaju godinama,
čak stoljećima unaprijed,

otkrila sam da ljudi žeđaju
za vizijama o budućnosti

koje su istovremeno
živahne i ugodne.

Ali isto sam otkrila da mi samo
istraživanje nije dovoljno.

Zato se koristim mješavinom
aktivnog maštanja,

praćenjem trendova
u znanosti i tehnologiji

i uvidom u povijest čovječanstva.

Preispitujem svoje znanje
o ljudskoj prirodi

i kako su ljudi u prošlosti
reagirali na velike promjene,

preokrete i transformacije.

To kombiniram s pažnjom na detalje.

Jer detalji su ti u kojima živimo.

Pričamo priču o svojem svijetu
alatima koje stvorimo

i prostorima u kojima živimo.

Korisno je znati neke pojmove

koje pisci znanstvene fantastike
stalno koriste:

"buduća povijest" i "sekundarni učinci".

Buduća povijest doslovno
je to što i kaže.

Kronologija događaja
koji se još nisu dogodili.

Slično ciklusu priča
Roberta A. Heinleina

koji je osmislio detaljnu tablicu
nadolazećih događaja

koji se protežu sve do 2100.

Za moju najnoviju priču

smislila sam kompliciranu radnju

koja se proteže do 33. stoljeća

i završava ljudskim naseljavanjem
drugog planeta.

Međutim, sekundarni učinak je zapravo

posljedica nove tehnologije
ili velike promjene.

Postoji izreka koja se često pripisuje
piscu Frederiku Pohlu

da "dobra znanstveno-fantastična priča

ne bi samo trebala predvidjeti
izumljivanje automobila

već i prometne gužve."

Kad smo već kod prometnih gužvi,

dosta sam vremena razmišljala
o gradu budućnosti.

Kakav je? Od čega je sagrađen?

Za koga je?

Pokušavam zamisliti zeleni grad
s okomitim farmama,

građevinama koje su dijelom
uzgojene, a ne sagrađene

i pločnicima umjesto ulica,

jer se nitko više ne vozi autom.

Grad koji živi i diše.

I znate, počela bih maštati
o najčudnijim stvarima

koje bih mogla smisliti

i onda bih počela istraživati

te pokušala sve nekako smisleno spojiti

u mješavinu urbanog futurizma i
famoznog dizajna

i tehnološkoga nagađanja.

Zatim počnem zamišljati

kako bi bilo u samom gradu.

Dakle, moj proces počinje
i završava maštom.

Moja mašta vam je poput
dvije kriške kruha

u istraživačkom sendviču.

Kao pripovjedačica, prije svega,

pokušavam gledati taj svijet
očima mojih likova

i pokušavam vidjeti kako će se oni
nositi s osobnim izazovima

u kontekstu prostora koji sam stvorila.

Što osjete? Što dodiruju?

Kako je to zaljubiti se u pametnome gradu?

Što vidiš kad pogledaš kroz prozor?

Ovisi li pogled o interakciji programa
s tvojim raspoloženjem?

Na kraju se pitam kako će
briljantni grad budućnosti

osigurati da svi imaju dom
i da nitko ne ostane neprimijećen.

I sad nam buduća povijest
može biti od koristi

jer gradovi ne niču niotkud kao korov.

Oni se dižu i transformiraju.

Nose ožiljke i ornamente
od ratova, migracija,

gospodarskog rasta, kulturnih buđenja.

Gradovi budućnosti trebaju
imati spomenike

kao i slojeve prošle arhitekture,

prenamijenjene zgrade

i sve znakove koji pokazuju
kako smo ovdje došli.

Zatim imamo sekundarne učinke,

kako stvari ispadnu loše -- ili dobre --

na način kojem se nitko nije nadao?

Kao, ako su zidovi vašeg stana
napravljeni od neke vrste gljiva

koje se mogu regenerirati
i tako popraviti štetu,

što ako ljudi počnu jesti zidove?

(Smijeh)

Kad smo već kod jedenja,

kakav je kanalizacijski sustav
budućeg grada?

To je trik pitanje. Nema kanalizacije.

Postoji nešto nevjerojatno bizarno
vezano za sadašnji sustav

koji imamo u SAD-u.

Vaš otpad se spušta u tunel

gdje se miješa s kišnicom
te se često baca u ocean.

Da ne spominjemo toaletni papir.

Hrpa stručnjaka predvođena Bill Gatesom

trenutno pokušavaju
ponovno izmisliti zahod.

I moguće je da bi se zahod budućnosti

mogao doimati čudno današnjim ljudima.

I kako onda povijest budućnosti,
sva ta testiranja i neuspjesi

vode boljem načinu odlaska u kupaonicu?

Trenutno postoje tvrtke

koje eksprimentiraju vrstom mlaznice

koja bi mogla zamijeniti toaletni papir

koristeći potisnuti zrak ili
dezinfekcijski sprej za čišćenje.

Što ako one budu više sličile cvijetu
nego tehnologiji?

Što ako bi tvoj zahod mogao
analizirati tvoj izmet

i obavijestiti te da bi trebao
poraditi na mikrobiomima?

Što ako nas današnji testovi pretvaranja
ljudskog izmeta u gorivo

dovedu do pametnih baterija
kojima ćemo napajati naš dom?

No vratimo se gradu budućnosti.

Kako se ljudi snalaze u prostoru?

Ako nema ulica, kako si ljudi
objašnjavaju prostorno kretanje?

Rado razmišljam o prostorima
u kojima mjesta

dijelom postoje samo
u virtualnoj stvarnosti.

I da nam treba poseban hardver
kako bismo ga uopće otkrili.

Za jednu priču osmislila sam
"cloudspace" sučelje

koje sam opisala kao kromiranog pauka
koji se priključi na tvoju glavu

preko privremenih čvorova.

Ne, to nije slika toga,
ali je zanimljiva slika iz kafića.

(Smijeh)

Zanijela sam se u zamišljanju
restorana, barova, kafića

koje bi mogao pronaći samo

ako bi imao točan hardver
za baš tu virtualnu stvarnost.

Ali opet, sekundarni učinci:

u svijetu oblikovanom
proširenom stvarnošću,

kakve ćemo nove zajednice imati,

kakav će biti kriminal
o kojem još nismo ni razmišljali?

Recimo da vi i ja stojimo
jedno kraj drugog

i vi mislite da smo
u glasnom sportskom baru,

a ja mislim da smo u profinjenom salonu

s gudačkim kvartetom,
gdje se priča o Baudrillardu.

Ne mogu ni zamisliti što bi moglo
poći krivo u ovom scenariju.

Sigurno će sve biti u redu.

I tu su još društveni mediji.

Mogu zamisliti nekoliko dobrih
distopijskih scenarija.

U kojem bi internetski kvizovi,

aplikacije za upoznavanje,
horoskopi, botovi,

svi bi nas zajedno vukli sve
dublje i dublje u svoj vrtlog

loših veza i još gore politike.

Ali onda razmišljam o razgovorima
koje sam vodila

s ljudima koji rade na UI.

I svaki puta mi kažu da
što je UI pametnija,

to je bolja u povezivanju stvari.

Možda će se tako društveni mediji
i poboljšati u budućnosti.

Možda će nam pomoći oblikovati zdravije
i manje destruktivne veze.

Možda ćemo imati uređaje koji će omogućiti
zajedništvo i slučajno otkrivanje.

Stvarno se nadam.

I mislim si da ukoliko bude
ikad i postojala snažna UI,

sigurno će uživati u našim čudnim
dramatičnim vezama,

isto kao što mi volimo pratiti
"Kućanice čegagod".

I naposljetku dolazimo do medicine.

Dosta razmišljam kako bi razvoj
genetske medicine

mogao poboljšati ishode za ljude
s rakom ili demencijom.

I možda će jednog dana vaš
stoti rođendan biti nova prekretnica

u nova dva ili tri desetljeća
zdravog i aktivnog života.

Možda će zahod budućnosti
kojeg sam spomenula

popraviti zdravstveno stanje mnogih ljudi,

uključujući ljude u dijelovima svijeta

koji nemaju spomenutu
kompliciranu kanalizaciju.

Također, kao transrodna osoba,

volim misliti da ako se unaprijedimo
u shvaćanju endokrinog sustava.

To bi poboljšalo opcije za
transrodne ljude

isto kao što su hormoni i operacije
proširile opcije

za prijašnje generacije.

U biti, ja sam vam ovdje došla reći

da ljudi pričaju o budućnosti

kao da će biti ili tehnološki svijet čuda

ili neka vrsta užasne
apokaliptične roštiljade.

(Smijeh)

Ali istina je da neće biti
ni jedno od te dvije stvari.

Bit će negdje u sredini.
Bit će oboje. Bit će sve.

Jedino što znamo je

da će budućnost biti jako čudna.

Samo zamislite kako
bi 21. stoljeće bilo čudno

nekome iz ranog 20. stoljeća.

I, znate, postoji vrsta
logičke zablude koju svi imamo

gdje očekujemo da će budućnost
biti nastavak sadašnjosti.

Kao što su ljudi 1980-tih

mislili da će Sovjetski Savez
i danas postojati.

Ali budućnost će biti mnogo čudnija
nego mi možemo zamisliti.

Ali možemo pokušati.

I znam da će biti jako strašnih stvari,

ali će biti i čuda i milosti.

I prvi vaš korak prema naprijed

je da oslobodite svoju maštu.

Hvala.

(Pljesak)