Tri tajne otpornih ljudi

Svi doživljavaju gubitak, ali kako se nositi s teškim trenucima koji slijede? Istraživačica otpornosti Lucy Hone dijeli tri teško usvojene strategije za razvitak kapaciteta za hrabro odupiranje nedaćama, prevladavanje borbe i suočavanje s bilo čime što može doći čvrstinom i gracioznošću.

Dakle, počela bih, ako mogu,
postavljajući vam nekoliko pitanja.

Ako ste ikada izgubili
nekoga koga ste zaista voljeli,

ako vam je ikada slomljeno srce,

ako ste se ikada
nosili s teškom rastavom,

ili ste bili žrtva preljuba,

molim vas da ustanete.

Ako niste u mogućnosti
ustati, možete podići ruku.

Molim vas, ostanite stajati

i ostavite ruku u zraku.

Ako ste ikada
preživjeli prirodnu katastrofu,

bili zlostavljani ili izolirani,

ustanite.

Ako ste ikada imali spontani pobačaj,

ako ste ikada abortirali

ili ste se borili s neplodnošću,

molim vas, ustanite.

Konačno, ako ste se vi,
ili bilo tko koga volite,

morali nositi s
mentalnom bolešću, demencijom,

nekim oblikom tjelesnog oštećenja,

ili sa suicidom,

molim vas, ustanite.

Pogledajte oko sebe.

Nesreća ne diskriminira.

Ako ste živi,

morat ćete, ili se već jeste

nosili s nekim teškim razdobljima.

Hvala vam svima, sjednite.

Počela sam
proučavati otpornost prije 10 godina

na Sveučilištu Pennsylvania
u Philadelphiji.

Bilo je odlično vrijeme za boraviti ondje

jer su profesori koji su me uvježbavali

tada potpisali ugovor da uvježbavaju
svih 1,1 milijun američkih vojnika

kako bi bili mentalno spremni onako
kako su uvijek bili fizički spremni.

Kao što možete zamisliti,

nećete dobiti
skeptičniju i pronicljiviju publiku

od američkih narednika
koji su se upravo vratili iz Afganistana.

Dakle, za nekoga poput mene,

čiji je glavni
životni cilj pokušati razraditi

najbolji način kojim uzeti
znanstvene nalaze iz akademije

i pružiti ih ljudima
u njihovu svakodnevnom životu,

bilo je to prilično
inspirativno mjesto za boraviti.

Završila sam svoje studije u Americi

i vratila se kući ovdje u Christchurch

kako bih započela
svoje doktorsko istraživanje.

Upravo sam započela to istraživanje

kad je Christchurch pogodio potres.

Tako sam ostavila
svoje istraživanje po strani

i počela raditi
sa svojom lokalnom zajednicom

kako bih pomogla u tom
teškom razdoblju nakon potresa.

Radila sam sa svakakvim organizacijama,

od državnih odjela do građevinskih tvrtki,

i raznim grupama u zajednici,

učeći ih načinima razmišljanja i ponašanja

za koje znamo da potiču otpornost.

Mislila sam kako je to moj poziv.

Moj trenutak u kojem ću svo to
istraživanje staviti u dobru primjenu.

Ali nažalost, bila sam u krivu.

Jer moj je pravi test došao 2014.

za rođendanski vikend kraljice.

Mi i još dvije obitelji odlučili smo

otići do jezera Ohau
i odvesti se biciklima do oceana.

U zadnjoj minuti,

moja predivna dvanaestogodišnja kćer Abi

odlučila je sjesti u auto sa svojom
najboljom prijateljicom Ellom, također 12,

i Ellinom mamom Sally,
mojom dragom, dragom prijateljicom.

Na putu dolje, dok su putovale Rakaiom

cestom Thompsons,

auto je proletio kroz znak stop,

zabijajući se u njih

i ubivši ih na mjestu.

U treptaju oka

našla sam se bačenom
na drugu stranu jednadžbe,

budeći se s potpuno novim identitetom.

Umjesto da budem stručnjak za otpornost,

iznenada, ja sam ožalošćena majka.

Budim se ne znajući tko sam,

pokušavam shvatiti nezamislive vijesti

da se moj svijet razbija na komadiće.

Iznenada, ja sam ta koja je
na kraju svih tih stručnih savjeta.

I mogu vam reći,

nije mi se to nimalo sviđalo.

U danima nakon što je Abi umrla,

rečeno nam je da smo sada
glavni kandidati za obiteljsku otuđenost.

Bilo je vjerojatno da ćemo se rastati

i bili smo u visokom
riziku razvoja mentalne bolesti.

"Wow", sjećam se da sam mislila,

"Hvala na tome, mislila sam da je
moj život ionako dovoljno usran."

(Smijeh)

Letci su opisivali pet faza žalovanja:

ljutnja, cjenjkanje,
poricanje, depresija, prihvaćanje.

Potpora žrtvama pojavila se na vratima

i rekla kako idućih
pet godina možemo otpisati na žalovanje.

Znam da su letci
i izvori pomoći imali dobru namjeru.

Ali u svim tim savjetima

i dalje smo se osjećali kao žrtve.

Potpuno preplavljeni putovanjem pred nama

i nemoćni izvršiti
bilo kakav utjecaj na svoje žalovanje.

Nije mi trebalo
reći kako su loše stvari bile.

Vjerujte mi, već sam znala
da su stvari zaista užasne.

Ono što sam najviše trebala bila je nada.

Trebala sam putovanje kroz svu tu muku,

bol i čežnju.

Više od svega,

htjela sam biti aktivni sudionik
u svom procesu žalovanja.

Stoga sam odlučila
okrenuti leđa njihovim savjetima

i umjesto toga odlučila
provesti nešto kao eksperiment na sebi.

Napravila sam
istraživanja, imala sam alate,

htjela sam znati
koliko će mi koristiti sada

dok pokušavam prijeći tako visoku planinu.

Sada, u ovom dijelu moram priznati da

nisam zapravo znala
hoće li išta od toga uspjeti.

Gubitak djeteta široko je poznat

kao najteži gubitak za podnijeti.

Ali mogu vam reći sada,
pet godina kasnije,

ono što sam već znala iz istraživanja.

Da se možete uzdići iz nedaća,

da postoje strategije koje funkcioniraju,

da je sasvim moguće

navesti sebe da razmišljate
i ponašate se na određene načine

koji će vam pomoći
u snalaženju u teškim vremenima.

Postoji značajan broj
istraživanja o tome kako to napraviti.

Danas, podijelit ću
s vama tri strategije.

To su strategije kojima se okrećem
i na koje sam se oslanjala

i koje su me spasile
u mojim najtežim danima.

To su tri strategije
na kojima se temelji sav moj rad

i koje su lako dostupne svima nama,

svi ih mogu naučiti,

možete ih naučiti upravo ovdje danas.

Pa, pod brojem jedan,

otporni ljudi znaju da se sranja događaju.

Oni znaju da je patnja dio života.

To ne znači da je dočekuju
širom otvorenih ruku,

ne žive u zabludi.

Samo znači da kad teško vrijeme dođe,

čini se da znaju

kako je patnja dio postojanja svake osobe.

I znanje o tome sprječava vas
da se osjećate diskriminirano

kad teška vremena dođu.

Nikad se nisam upitala:

"Zašto ja?"

Zapravo, sjećam se razmišljanja:

"Zašto ne ja?

Grozne su ti se stvari dogodile,

baš kao i svima.

To je tvoj život sada,

vrijeme je da potoneš ili plivaš".

Prava tragedija je

što mnogo nas to više ne zna.

Čini se da živimo u vremenu

gdje imamo pravo na savršen život,

gdje su sjajni sretni
ljudi na Instagramu norma,

dok je zapravo,

kao što ste svi pokazali
na početku moga govora,

upravo suprotno istina.

Drugo,

otporni ljudi

stvarno su dobri u pomnom
biranju gdje usmjeravaju svoju pažnju.

Oni imaju naviku
realistično procijeniti situacije,

i obično, uspijevaju se fokusirati
na stvari koje mogu promijeniti

i nekako prihvatiti stvari koje ne mogu.

Ovo je ključna vještina za
otpornost koju je moguće naučiti.

Kao ljudi, zaista smo dobri

u primjećivanju prijetnji i slabosti.

Umreženi smo za negativno.

Mi smo vrlo, vrlo
dobri u njihovu uočavanju.

Neugodne emocije
lijepe se na nas kao čičak,

dok se ugodne emocije i
iskustva odbijaju kao teflon.

To što smo umreženi na
takav način zapravo je dobro za nas

i dobro nam je služilo
s evolucijske perspektive.

Pa zamislite na trenutak
da sam špiljska žena

i izlazim ujutro iz svoje špilje,

sabljozubi tigar je s jedne strane,

a prekrasna duga s druge.

Nekako se isplati primijetiti
tigra da bih preživjela.

Problem je što

danas živimo u dobu gdje
smo konstantno bombardirani

prijetnjama cijeli dan

i naši jadni mozgovi
svaku od tih prijetnju tretiraju

kao da je u pitanju tigar.

Naš fokus na prijetnju,
naš odgovor na stres

trajno je prisutan.

Otporni ljudi ne umanjuju negativno,

ali su također smislili način

okretanja dobrome.

Jednog dana, kad su sumnje
prijetile da će me preplaviti,

jasno se sjećam razmišljanja:

"Sad, ne možeš
dopustiti da te ovo proguta!

Moraš preživjeti!

Imaš toliko toga za što trebaš živjeti.

Odaberi život, ne smrt.

Nemoj izgubiti ono što imaš

zbog onoga što si već izgubila."

U psihologiji, ovo zovemo
pronalaženjem koristi.

U mojem hrabrom novom svijetu

to je uključivalo pokušaj pronalaženja
stvari zbog kojih mogu biti zahvalna.

Barem naša mala djevojčica

nije umrla od neke grozne,
duge, iscrpljujuće bolesti.

Umrla je iznenada, u trenutku,

pošteđujući nas i sebe te boli.

Imali smo ogromnu društvenu
podršku obitelji i prijatelja

koji su nam pomogli proći kroz to.

I najviše od svega,

još uvijek smo imali dva prekrasna
dječaka za koje trebamo živjeti,

koji su nas sada trebali

i koji su zaslužili imati najnormalniji
život koji smo im mogli pružiti.

Moći prebaciti svoju pažnju

da uključi i ono dobro

pokazalo se od strane znanosti
kao iznimno jaka strategija.

Dakle, 2005. Martin Seligman
i kolege proveli su eksperiment.

I zamolili su ljude, sve što
su ih zamolili da naprave

jest da promisle o tri dobre stvari
koje su im se dogodile tog dana.

Ono što su otkrili, tijekom
šest mjeseci ovog istraživanja,

jest da su ti ljudi pokazivali
više razine zahvalnosti,

više razine sreće

i manje depresije tijekom
šest mjeseci istraživanja.

Kada prolazite kroz žalovanje,

možda vam treba podsjetnik

ili vam treba
dopuštenje da budete zahvalni.

U svojoj kuhinji, mi imamo
jarki ružičasti neonski poster

da nas podsjeti da ''prihvatimo'' dobro.

U američkoj vojsci

to su malo drugačije uokvirili.

Pričali su vojsci o lovu na dobre stvari.

Pronađite jezik koji funkcionira za vas,

ali što god napravite,

neka to bude namjeran,
svjestan, trajan napor

da biste se uključili u ono
što je dobro u vašem svijetu.

Treće,

otporni se ljudi zapitaju:

"Pomaže li mi ovo što radim ili odmaže?"

Ovo je pitanje koje se
često koristi u dobroj terapiji.

I, čovječe, kako je moćno!

Ovo je pitanje kojem sam se vraćala

u danima nakon što su cure umrle.

Postavljala sam ga iznova i iznova.

"Trebam li ići na
suđenje i vidjeti vozača?

Bi li mi to pomoglo ili me povrijedilo?"

Pa, ja o tome nisam morala razmišljati,

odlučila sam držati se podalje.

Ali Trevor, moj suprug,
odlučio je upoznati vozača

nešto vremena kasnije.

Kasno noću, znala sam se uhvatiti
kako gledam stare Abine fotografije

i sve se više uzrujavam.

Upitala bih se:

"Stvarno? Pomaže li ti ovo ili odmaže?

Odloži fotografije,

idi u krevet večeras,

budi dobra prema sebi."

Ovo se pitanje može
primijeniti u mnogo različitih situacija.

Pomaže li ti način na koji
razmišljaš i ponašaš se ili odmaže,

u pokušaju da dobiješ to promaknuće,

da položiš taj ispit,

da se oporaviš od srčanog udara?

Toliko različitih načina.

Puno pišem o otpornosti

i tijekom godina, ta je strategija

dobila više pozitivnih
reakcija od ijedne druge.

Dobivam na desetke
pisama, mailova i stvari

odasvud od ljudi koji govore

kako velik utjecaj je
imala na njihove živote.

Bilo da se radi o obiteljskom
opraštanju davnih prijestupa, prepirki

s prijašnjih proslava Božića,

ili se radi o još jednom
zadirkivanju preko društvenih mreža,

ili se pitate

trebate li popiti još jednu čašu vina.

Propitkivanje sebe je li ono što
radite, način na koji razmišljate,

način na koji se ponašate

od pomoći ili vam odmaže,

stavlja vas ponovno na vozačko mjesto.

Daje vam određenu kontrolu
nad vlastitim donošenjem odluka.

Tri strategije.

Prilično jednostavne.

Već su nam svima dostupne,

bilo kada, bilo gdje.

Nije to kvantna fizika.

Otpornost nije fiksna osobina.

Nije nedostižna

tako da je neki imaju, a drugi ne.

Zapravo zahtijeva
potpuno uobičajene procese.

Samo volju da ih isprobate.

Mislim da svi imamo trenutke u životu

kad se naš životni put podijeli

i put kojim smo mislili da idemo

krene u potpuno užasnom smjeru

kojeg nikad nismo ni očekivali

i zasigurno nismo željeli.

To se dogodilo meni.

Bilo je nezamislivo grozno.

Ako se ikada nađete
u situaciji gdje mislite:

"Nema šanse da se oporavim od ovoga",

pozivam vas da se
oslonite na ove strategije

i promislite još jednom.

Neću se pretvarati

da je ovakvo razmišljanje lako.

I ne otklanja svu bol.

Ali ako sam išta naučila
tijekom zadnjih pet godina,

to je da takvo razmišljanje zaista pomaže.

Više no išta,

pokazalo mi je da je moguće

živjeti i tugovati u isto vrijeme.

I na tome ću zauvijek biti zahvalna.

Hvala vam.

(Pljesak)