Kako mi je magija dobrote pomogla preživjeti Holokaust

Preživjeli iz Holokausta, Werner Reich, prisjeća se svog strašnog odrastanja koje je proveo kao zatvorenik u koncentracionim logorima - i govori kako malo, dobro djelo može biti cjeloživotna inspiracija za saosjećanje. „Ako ikad upoznate nekog kome treba pomoć, ako znate nekog ko je uplašen, budite ljubazni prema njemu,“ kaže. „Ako to uradite u pravo vrijeme, ući će u njegovo srce, i ostaće sa njime gdje god da ide, zauvijek.“

U predivnoj knjizi "Mali princ",

postoji citat koji glasi:

"Samo se srcem dobro vidi.

Ono bitno je nevidljivo."

I dok je autor pisao ove riječi
sjedeći u udobnom naslonjaču,

negdje u SAD-u,

ja sam izvukao istu pouku

miljama udaljen,
u odvratnoj, prljavoj kasarni

u logoru smrti u Poljskoj.

Nije bitna vrijednost
ili veličina poklona,

već kako ga čuvaš u srcu.

Kada sam imao šest godina,

moja majka, otac, sestra i ja

napustili smo antisemitsku Njemačku
i otišli smo u Jugoslaviju.

Bili smo u Jugoslaviji
sedam sretnih godina,

a onda je Njemačka napala Jugoslaviju.

i ponovo smo prognani,

te sam bio prisiljen da se krijem.

I krio sam se otprilike dvije godine

s parom koji je bio u pokretu otpora.

Razvijao sam filmove
i uveličavao fotografije.

Jednog dana, kada sam imao 15 godina,

uhapsio me gestapo

i pretukao me,

i, tokom dva mjeseca,
vukao me po raznim zatvorima,

i na kraju sam završio

u 150 godina staroj tvrđavi
u Čehoslovačkoj,

koju su nacisti preobrazili
u koncentracioni logor.

Bio sam tamo 10 mjeseci.

Radio sam na šinama,

istrijebljivao štetočine,

pravio košare,

i nakon 10 mjeseci,

oko 2,000 nas je ukrcano
u malene automobile,

vrata su bila zatvorena,
i prevezeni smo istočno.

Tri dana smo tako putovali,

i onda smo se iskrcali,

smrdili smo na urin i izmet,

i našli smo se u koncentracionom
logoru, Aušvicu.

U logoru u kojem je do tada

istrijebljeno preko milion ljudi

i poslano kroz dimnjak na nebo.

Stiglo smo, oduzete su nam
sve lične stvari,

sve što smo imali,

i dobili smo prugaste uniforme,

dobili smo tetovažu na rukama,

i poručili su nam

da ćemo tu biti tačno šest mjeseci.

I poslije toga, ćemo biti oslobođeni.

Kroz dimnjak.

Otišli smo u različite kasarne.

I kasarne su bile pune drvenih ležajeva,

šest ljudi na svakom spratu,

troje ljudi spava okrenuto
na jednu stranu, a troje na drugu,

tako da kako god ste spavali,

uvijek ste imali dva para stopala uz lice.

Čovjek pored mene bio je veliki gospodin,

i predstavio se kao g. Herbert Levine.

G. Levine je bio
fin i ljubazan prema meni.

Jednog dana, kad sam se vratio
sa radnog zadatka,

popeo sam se,

bio sam na gornjem spratu
trospratnog kreveta,

i tu je bio g. Levine sa špilom karata.

I miješao je te karte.

I nisam razumio kako, znate,

imati špil karata u Aušvicu

je kao da pronađete gorilu
u svom kupatilu.

(Smijeh)

Znate, "Šta to on radi?"

I onda se g. Levine okrenuo prema meni

i pružio mi špil,
i rekao, "Izaberi kartu."

Tako da sam izabrao kartu,

i pokazao mi je jedan trik.

Izveo je čudo.

I ja nikad nisam vidio
trik sa kartama prije,

i čovjek koji ga je izveo
je sjedio pored mene.

I onda je g. Levine učinio nezamislivo.

Objasnio mi je taj trik.

I riječi su mi se urezale u mozak.

Zapamtio sam svaku riječ,

i od tog dana,

vježbao sam taj trik svaki dan.

Iako nisam imao karte.

Samo sam nastavljao vježbati.

Oko tri sedmice kasnije,

cijeli kamp, sa izuzetkom
nekoliko stotina nas,

poslan je u gasne komore.

Ja sam poslan u drugi kamp
gdje sam radio u staji,

i onda, u januaru 1945,

kada su Rusi napredovali,

60,000 nas je poslano u šetnju smrti.

I hodali smo tri dana, bez prestanka,

i u sred zime,

i dok smo stigli na raskršće željeznice,

od 60,000 ljudi,

15,000 je umrlo.

I ostatak nas je ukracano
u otvorene vagone,

i u četiri dana, prevezeni smo
od Poljske do Austrije.

I našli smo se u kampu smrti,

u koncentracionom kampu,
nazvanom Mauthausen,

koji je također izgrađen kao trvđava.

Tada nas je SS napustio,

i nismo imali hrane,

i bilo je hiljade i hiljade tijela tamo.

Spavao sam tri dana pored mrtvog čovjeka,

samo da dobijem njegovu
porciju buđavog hljeba.

I dva dana prije kraj rata, 5. maja,

oslobodile su nas američke snage.

Tada sam imao 17 godina,

i 29 kilograma.

Vratio sam se u Jugoslaviju.

I kada sam stigao u Jugoslaviju,

tamo je preovladavao komunizam,

tamo nije bilo porodice

i tamo nije bilo prijatelja.

Ostao sam tamo dvije godine,

i nakon dvije godine,
uspio sam stići do Engleske.

Kada sam stigao u Englesku,

nisam znao engleski,

nisam bio školovan,
nisam imao nikakvo umijeće.

Počeo sam raditi,

i godinu dana nakon
što sam stigao u Englesku,

kupio sam sebi špil karata.

I prvi put,

zapravo izveo trik

koji mi je pokazan u Aušvicu
na vrhu trospratnog kreveta.

I uspjelo mi je.

Odlično je funkcionisao.

I pokazao sam trik nekim prijateljima,

i svidio im se.

Otišao sam u mađioničarsku prodavnicu,
i kupio neke magične trikove,

i pokazao ih mojim prijateljima,

i onda sam kupio još trikova

i pokazao ih prijateljima.

Onda sam kupio neke mađioničarske knjige,
i kupio sam još mađioničarskih knjiga.

Veoma, veoma je tanka linija

između hobija i ludosti.

(Smijeh)

U svakom slučaju, oženio sam se,

i došao u Sjedinjene Države,

i jedan od prvih poslova koje sam dobio

tražio je od mene da pričam
sa manjim grupama ljudi.

I uspijevalo mi je,
bio sam jako dobar u tome.

I onda, prije 25 godina,
otišao sam u penziju.

I počeo sam pričati u školama.

I jedini razlog što sam mogao
pričati u školama

je to što je veoma druželjubiv čovjek

pokazao preplašenom dječaku
trik sa kartama

u koncentracionom kampu.

Ovaj čovjek koji mi je pokazao, g. Levine,

bio je profesionalni magioničar.

Radio je u Njemačkoj,

i kada je stigao u Aušvic,
SS je znao ko je on,

pa su mu dali karte,

dali su mu komad konca,

dali su mu kockice,

i izvodio je trikove za njih.

I onda je i podučavao neke od njih.

Preživio je rat,

ali njegova žena i sin su preminuli.

Došao je u Sjedinjene Države
i nastupao u raznim arenama,

ali ga nikada više nisam sreo.

Ali trik koji mi je pokazao
je ostao sa mnom

i pomogao mi da idem po školama

i učinim ovaj svijet
barem malo boljim mjestom.

Tako da, ako ikada saznate
za nekoga ko treba pomoć,

ako znate nekoga ko je preplašen,

budite dobri prema njemu.

Dajte mu savjet,

poklonite mu zagrljaj,

naučite ga trik sa kartama.

Šta god da uradite,

ta osoba će dobiti nadu.

I ako to uradite u pravo vrijeme,

naći će mjesto u njegovom srcu,

i bit će sa njim gdje god
da ide, zauvijek.

Hvala vam.

(Aplauz)