Priče iza ikonskih naslovnica The New Yorkera

Upoznajte Françoise Mouly, art direktoricu The New Yorkera. U protekle 24 godine pomagala je pri odlučivanju što će se objaviti na čuvenoj naslovnici časopisa, od crno-crnog prikaza Blizanaca u tjednu nakon 11. rujna, do nedavne obrade maskote časopisa, Eustace Tilleyja, inspirirane Rusijom. U ovom vizualnom presjeku, Mouly razmišlja kako jednostavan crtež može presjeći bujicu slika koje svakodnevno gledamo i elegantno uhvatiti osjećaj (i senzibilitet) jednog trenutka u vremenu.

Dakle, prije 24 godine,

stigla sam u The New Yorker

kao likovni urednik,

kako bih pomladila

nešto što je do tada postalo
nekako ozbiljna institucija

te kako bih dovela umjetnike

i pokušala spustiti časopis
s njegovog uzvišenog postolja

kako bi se bavio sadašnjim trenutkom.

Bio je to baš pravi posao za mene,

jer sam oduvijek bila opčinjena
time koliko slika može,

jednostavan crtež,

može presjeći bujicu slika
koje svakodnevno gledamo.

Kako može uhvatiti trenutak,

kako može izoštriti
društveni trend ili specifičan događaj,

na način na koji
mnogo riječi to ne bi moglo,

svede ga na njegovu bit
i pretvori u karikaturu.

I tako sam otišla u knjižnicu

i vidjela prvu naslovnicu
koju je nacrtao Rea Irvin 1925. godine,

kicoš koji kroz svoj monokl
promatra leptira,

a zovemo ga Eustace Tilley.

Shvatila sam da,
kako je časopis postajao čuven

po svom opsežnom istraživanju
i dugim reportažama,

usput je izgubio i malo svog humora,

jer je sada Eustace Tilley
često viđen kao oholi kicoš,

no, 1925.

kada je Rea Irvin
prvi puta nacrtao ovu sliku,

učinio je to kako bi ona bila dio
humorističnog časopisa,

kako bi zabavio mlade tog doba,

a to su bile šiparice iz burnih '20-ih.

A u knjižnici

sam pronašla slike
koje su zaista uhvatile duh vremena

Velike depresije.

A to nam je pokazivalo
ne samo kako su se ljudi odijevali,

ili kako su im izgledali auti,

već i što ih je nasmijavalo,

koje su im bile predrasude.

I zaista ste dobili dojam

kakav je bio osjećaj
živjeti '30-ih godina.

Stoga sam pozvala suvremene umjetnike,

poput Adriana Tominea ovdje.

Često pozivam pripovjedače,

karikaturiste, pisce dječjih knjiga

i zadajem im teme poput,

znate, kakav je osjećaj biti u podzemnoj,

ili Valentinovo

i oni mi šalju skice.

I kada urednik odobri skice,

David Remnick,

to je to.

I sviđa mi se način

na koji vam ti prizori,
zapravo, ne govore što da mislite.

No, tjeraju vas na razmišljanje

jer je umjetnik, zapravo ...

to je poput zagonetke,

umjetnik crta točkice,

a vi, čitatelj, morate dovršiti sliku.

Kako biste shvatili ovu sliku
Anite Kunz slijeva,

ili ovu zdesna Tomera Hanuke,

morate se igrati zapažanja razlika.

A to je nešto što je ...

zaista uzbudljivo vidjeti,

kako komunikacija s čitateljem ...

kako ti prizori zaista hvataju ...

poigravaju se stereotipima.

Ali kad ih shvatite,

tada to utječe na stereotipe
koji postoje u vašoj glavi.

No, slike ne moraju
samo prikazivati ljude,

nekada to može biti i osjećaj.

Odmah nakon 11. rujna,

bila sam u stanju,

poput svih ostalih,

gdje zaista nisam znala kako se nositi
s onim kroz što smo prolazili

i osjećala sam da nijedna slika
ne može uhvatiti taj trenutak,

i željela sam samo crnu naslovnicu,

kao da nema naslovnice.

I razgovarala sam s mužem,
on je karikaturist, Art Spiegelman,

i spomenula sam mu da ću to predložiti,

a on je rekao, "Ako ćeš
napraviti crnu naslovnicu,

zašto to ne bi bila silueta Blizanaca,

crno preko crnog?"

Krenula sam to crtati

i čim sam to ugledala,

kralježnicom su me prošli trnci

te sam shvatila,

da smo u ovom odbijanju stvaranja prizora,

pronašli način kako uhvatiti gubitak,

žalovanje

i odsustvo.

I tijekom ovoga sam naučila
nešto istinski duboko,

da ponekad neke slike
koje govore najviše,

uspiju to uz najmanje sredstava.

Jednostavna slika govori sama za sebe.

Ovo je slika Boba Staakea
koju smo objavili

odmah nakon što je izabran Barack Obama,

uhvativši povijesni trenutak.

Ovakve stvari ne možemo baš planirati,

jer kako bismo to postigli,

moramo dozvoliti umjetniku
da doživi emocije koje svi mi osjećamo,

kada se to događa.

Dakle, u studenom 2016.

tijekom prošlogodišnjih izbora,

jedina slika koji smo mogli
objaviti bila je ova,

koja se pojavila na jednom mjestu
u tjednu kada su svi glasali.

(Smijeh)

Jer smo znali da će se
netko ovako osjećati ...

(Smijeh)

kada objave rezultate izbora.

A kada smo saznali rezultate,

zaista smo bili zatečeni,

a ovo je slika koju je
opet poslao Bob Staake

i zaista je pogodila bit.

I ponovo,

zaista ne možemo znati
što će se sljedeće dogoditi,

ali ovdje smo se osjećali
kao da ne znamo kako ići dalje,

ali smo išli dalje,

i ovo je slika koju smo objavili
nakon što je izabran Donald Trump

i za vrijeme Marša žena

diljem SAD-a.

Dakle, tijekom ove 24 godine,

vidjela sam preko 1000 slika
kako izlaze iz tjedna u tjedan

i često me pitaju koja mi je omiljena,

ali ne mogu odabrati jednu,

jer sam najponosnija na to
koliko je svaka slika drugačija,

jedna od druge.

A to je zbog talenta i raznolikosti

svih umjetnika koji doprinose ovome.

A sada, pa,

sada smo pod Rusima,

pa ...

(Smijeh)

Na ovoj slici Barrya Blitta,

Eustace je postao
Eustace Vladimirovich Tilley.

A leptir nije nitko drugi
nego zapanjeni Donald Trump,

koji maše krilima,

pokušavajući shvatiti
kako da upravlja efektom leptira,

a čuveni logo koji je nacrtao
Rae Irvin 1925. godine,

sada je na ćirilici.

Dakle, kod ovog trenutka mi je uzbudljiv

način na koji ...

Znate, sloboda tiska je od ključnog
značaja za našu demokraciju.

A vidimo od uzvišenog do smiješnog

da umjetnici mogu prikazati što se događa

na način na koji umjetnik

naoružan samo tintom i vodenim bojama,

može uloviti i ući u kulturološki dijalog.

To te umjetnike stavlja
u središte određene kulture,

a upravo to je mjesto
gdje mislim da trebaju biti.

Jer osnovno što nam je potrebno
baš sada, je dobra karikatura.

Hvala vam.

(Pljesak)