Tajne arhitekture čuda antičkog svijeta

Kako su antičke civilizacije premještale masivno kamenje za izgradnju Stonehengea, piramida i kipova Uskršnjeg otoka? Brandon Clifford nam u brzom i izvrsnom govoru otkriva tajne antičke arhitekture i pokazuje genijalne tehnike kojima možemo graditi za budućnost. ''U eri u kojoj osmišljavamo zgrade da nam traju svega 30, možda 60 godina'', kaže, ''ja želim naučiti kako stvoriti nešto da intrigira vječno.''

Mislite li da će današnje građevine

u budućnosti itko smatrati čudom?

Pomislite na Stonehenge,

piramide,

Machu Picchu i Uskršnji otok.

Takva je arhitektura
drukčija od današnje,

s onim masivnim kamenjem,

posloženim u cjelinu,
a naizgled nelogično.

A svi su tragovi gradnje

nestali

i ostao nam je misterij.

Čini se da to ljudi nisu mogli izgraditi.

Jer ljudi i nisu.

To je gradila drevna rasa divova,

zvana Kiklopi.

(Smijeh)

Ja sam surađivao s tim gorostasima

kako bih naučio tajne
micanja masivnog kamenja.

I pokazalo se da Kiklopi
nisu bili posebno snažni.

Bili su samo vrlo pametni
pa je materijal radio za njih.

Iza mene su videa velikih,
klimavih stvorenja nalik kamenu,

koja su rezultat naše suradnje.

OK, Kiklopi su možda mitska stvorenja,

no sva su arhitektonska čuda ipak stvarna.

Gradili su ih ljudi.

Ali su izgradili još i mitove oko toga.

A kod svih čuda postoji snažna veza

između mitologije i stvarnosti.

Pogledajmo primjer Uskršnjeg otoka.

Kad su se danski istraživači
prvi put iskrcali na otok,

pitali su narod Rapa Nui:

''Kako su vaši preci uopće
pomicali masivne kipove?''

Rapa Nui su im rekli:

''Naši preci nisu pomicali kipove,

već su ti kipovi hodali sami.''

Stoljećima su svi to odbacivali,
iako je zapravo istina.

Kipove, poznate još kao moai,
prenosili su u uspravnom položaju,

zakretanjem jedne na drugu stranu.

OK?

Koliko god su moai danas spektakularni,

pokušajte se zamisliti u onom vremenu,

dok golemi moai hodaju otokom.

Jer, pravi spomenik nisu bili sami kipovi.

Pravi spomenik je bio lokalni ritual
u kojem se kamenju udahnjuje život.

Kao arhitekt sam lovio ovaj san:

''Kako mogu u ideju gradnje
uklopiti mitski element?''

I tako sam neko vrijeme izazivao sebe

višekratnim obavljanjem

jednog običnog prastarog posla.

Pomicao sam i uspravljao
velike i teške objekte.

Poput ovog pet metara visokog megalita
izgrađenog da bi hodao zemljom

i uspravno stajao.

Ili poput ovog divovskog primjerka
od dvije tone, koji oživljava

kako bi plesao na pozornici.

I otkrio sam da kada
o ahitekturi razmišljamo

ne kao o rezultatu, nego kao o procesu,

od prvotne ideje do gotovog djela,

iznova otkrivamo pametne načine gradnje,
korisne i danas.

Puno diskusija o budućnosti

fokusira se na tehnologiju,
učinkovitost i brzinu.

Ali ako sam išta naučio od Kiklopa,

to je da čuda mogu biti
pametna, spektakularna

i održiva --

baš zbog njihove mase i tajnovitosti.

I dok ljudi još žele znati
kako su se gradila ta antička čuda,

ja sam Kiklope zapitkivao
kako stvoriti tajnovitost

koja bi potakla ljude
da postave to pitanje.

U vremenu u kojem osmišljavamo zgrade

koje trebaju trajati 30, možda 60 godina,

ja bih volio naučiti kako stvoriti nešto

što intrigira vječno.

Hvala.

(Pljesak)