Iskreni pogled na cijenu, inovacije i pokretače ekonomije

Odakle dolazi bogatstvo, tko ga stvara i što uništava? U ovom dubokom uranjanju u globalnu ekonomiju, Mariana Mazzucato objašnjava kako smo izgubili iz vida značenje vrijednosti i zašto moramo ponovo propitati naše postojeće financijske sustave - kako bi se kapitalizam mogao usmjeriti prema smionoj, inovativnoj i održivoj budućnosti u korist svih nas.

Stvaranje vrijednosti.

Stvaranje bogatstva.

To su uistinu moćne riječi.

Možda pomišljate na financije,
pomišljate na inovacije,

pomišljate na kreativnost.

Ali tko su kreatori vrijednosti?

Ako koristimo tu riječ, podrazumijevamo
da neki ljudi ne stvaraju vrijednost.

Tko su oni?

Lijene dangube?

Oni koji izvlače vrijednost?

Oni koji uništavaju vrijednost?

Da bismo odgovorili na ovo pitanje,
moramo imati ispravnu teoriju vrijednosti.

A ja sam ovdje da vam
kao ekonomistica objavim

da smo se nekako izgubili
po tom pitanju.

Nemojte biti tako iznenađeni.

Time sam htjela reći da smo ga
prestali propitkivati.

Mi smo, zapravo, prestali postavljati
stvarno teška pitanja

o tome koja je razlika između stvaranja
vrijednosti i ekstrakcije vrijednosti,

proizvodnih i neproizvodnih djelatnosti.

No, dozvolite da vam ovdje
dam neki kontekst.

2009. godine prošlo je baš
oko godinu i pol dana

od jedne od najvećih financijskih kriza
našeg vremena,

najveće poslije Velike depresije
1929. godine,

a direktori Goldman Sachsa su rekli:

Radnici Goldman Sachsa
najproduktivniiji su na svijetu.

Učinkovitost i produktivnost za ekonomistu

zapravo su usko povezani s vrijednošću.

Vi nešto proizvodite

i proizvodite to dinamički i učinkovito.

Vi također proizvodite stvari
koje svijet treba, želi i kupuje.

Kako je to moglo biti rečeno
samo godinu dana nakon krize

u kojoj je zapravo ta banka,
kao i mnoge druge --

Goldman Sacs sam samo
izabrala kao primjer --

bile u središtu krize
zbog toga jer su ustvari proizveli

neke prilično problematične
financijske proizvode

uglavnom, ali ne isključivo,
povezane s hipotekama

zbog kojih je više tisuća ljudi
stvarno izgubilo svoje domove.

2010. godine, samo u jednom mjesecu, rujnu,

120,000 ljudi izgubilo je svoje domove
zbog ovrha uslijed te krize.

Između 2007. i 2010.

8,8 milijuna ljudi izgubilo je posao.

I banke su morale biti spašavane
na teret poreznih obveznika SAD-a

u ukupnom iznosu od 10 milijardi dolara.

Nismo čuli da su se
porezni obveznici hvalili

da su oni bili kreatori vrijednosti,
ali očito je, budući da su spasili

jednu od najvećih kompanija
generatora vrijednosti,

možda su trebali.

Ono što želim sljedeće učiniti
jest da se nekako zapitamo

kako smo izgubili put,
kako to ustvari može biti

da izjava poput te
prođe gotovo neprimjećena,

jer to nije bila prigodna šala,
to je rečeno vrlo ozbiljno.

Dakle, željela bih vas vratiti 300 godina
u prošlost ekonomskog razmišljanja

kada je taj izraz ustvari bio osporavan.

To ne znači da su bili
u pravu ili u krivu,

no niste se tek tako mogli nazivati
kreatorom vrijednosti, odnosno bogatstva.

Bilo je mnogo diskusija u okviru
ekonomske profesije.

A ono što ja tvrdim je
da smo na neki način zalutali

i to je zapravo omogućilo da taj termin,
"stvaranje bogatstva" i "vrijednost",

postane prilično slab i lijen

i također lak plijen.

U redu? Pa počnimo
-- ne volim vam to odati --

prije 300 godina.

Ono što je bilo zanimljivo
prije 300 godina

je da je društvo još uvijek bilo
poljoprivredno društvo.

Stoga ne iznenađuje da je
ekonomistima tog vremena,

koji su se nazivali fiziokrati,

u središtu pažnje zapravo bio
rad u poljoprivredi.

Kada su rekli, "Odakle dolazi vrijednost?"

gledali su na poljoprivredu.

I smislili su nešto što ja smatram
vjerojatno prvom proračunskom tablicom,

koju su nazvali "Tableau Economique",

a to je napravio Francois Quesnay,
jedan od vođa tog pokreta.

I to je bilo vrlo zanimljivo

jer nisu tek rekli
"Poljoprivreda je izvor vrijednosti."

Oni su tada stvarno brinuli što se
događa s tom vrijednošću

nakon što je proizvedena.

Ono što radi Tableau Economique,

-- pokušala sam to ovdje malo pojednostaviti --

je da društvo razbija na tri klase.

Poljoprivrednici koji stvaraju vrijednost,
zvali su se "produktivna klasa".

Zatim drugi koji samo prenose
dio te vrijednosti naokolo,

ali i to ima svrhu i potrebno je,

to su bili trgovci;

njih su nazivali "gazde".

Postojala je još jedna klasa koja je
samo seljacima naplaćivala naknadu

za postojeću imovinu, zemlju,

i oni su se nazivali "sterilna klasa".

To je zaista teška riječ
kad razmislite što ona znači:

da ako previše resursa
odlazi zemljoposjednicima,

vi zapravo ugrožavate
reproduktivni potencijal sustava.

I tako su sve ove male strelice ovdje
bile njihov način simuliranja --

proračunske tablice i simulatori, ti momci
su stvarno koristili velike podatke --

simulirali su što bi se stvarno dogodilo
promjenom scenarija,

ako se bogatstvo ustvari ne reinvestira
ponovo u proizvodnju

kako bi se povećala produktivnost zemlje,

nego se ustvari izvlači na razne načine

ili čak ako gazde dobivaju previše.

A ono što se kasnije dogodilo
tijekom 1800.-tih,

a to više nije bila agrarna revolucija

nego industrijska revolucija,

bilo je to da su klasični ekonomisti,

a to su bili Adam Smith, David Ricardo,
Karl Marx, revolucionari,

također postavili pitanje
"Što je vrijednost?"

No, nije iznenađujuće da,
budući da su zapravo živjeli

u industrijsko doba
s pojavom strojeva i tvornica,

oni su rekli da je to industrijski rad.

Dakle, oni su imali
radnu teoriju vrijednosti.

Ali ponovo, njihov je fokus
bio na reprodukciji,

toj stvarnoj brizi o tome što se događa
sa stvorenom vrijednošću

ako se ona izvlači iz sustava.

U knjizi "Bogatstvo naroda"

Adam Smith je dao zaista sjajan primjer
tvornice pribadača gdje, kako je rekao,

ako samo jedna osoba
radi cijelu pribadaču,

tada možete napraviti najviše
jednu pribadaču dnevno.

Ali ako zaista investirate
u tvorničku proizvodnju i podjelu rada,

novo razmišljanje --

mi bismo danas upotrijebili riječ
"organizacijska inovacija" --

tada biste mogli povećati produktivnost,

rast i bogatstvo naroda.

Tako je on pokazao da bi
10 specijaliziranih radnika

u koje se investiralo,
u njihov ljudski kapital,

mogli proizvesti 4800 pribadača dnevno

nasuprot samo jedne koju proizvede
jedan nespecijalizirani radnik.

On i njegovi kolege, klasični ekonomisti,

također su podijelili aktivnosti
na proizvodne i neproizvodne.

(Smijeh)

A one neproizvodne nisu bile --

mislim da se smijete jer je većina vas
na toj listi, zar ne?

(Smijeh)

Odvjetnici! Mislim da je bio u pravu
što se tiče odvjetnika.

Svakako ne profesori,
bilo koji ljudi od slova.

Dakle, odvjetnici, profesori,
vlasnici dućana, glazbenici.

Očito je mrzio operu.

Mora da je gledao najgoru izvedbu
u svom životu

veče prije no što je pisao ovu knjigu

jer najmanje je tri profesije tamo gore
povezane s operom.

No to nije bila vježba da se kaže,
"Nemojte raditi te stvari."

To je bilo tek, "Što će se dogoditi
ako zaista

na kraju dozvolimo da neki
dijelovi ekonomije postanu preveliki

bez da razmišljamo o tome kako
povećati produktivnost

izvorne vrijednosti
koju su smatrali ključnom,

a to je bio industrijski rad.

Ponavljam, nemojte se pitati
je li to ispravno ili pogrešno,

o tome se samo mnogo raspravljalo.

Sastavljanje tih listi

zapravo ih je natjeralo
da postavljaju zanimljiva pitanja.

A njihov fokus, kao i fokus fiziokrata,

bio je ustvari na tim objektivnim
uvjetima proizvodnje.

Također su, na primjer,
obratili pažnju na klasnu borbu.

Njihovo razumijevanje nadnica

moralo je biti povezano s objektivnim
odnosima moći,

pregovaračkim snagama kapitala i radnika.

I još, tvornicama, strojevima,
podjelom rada,

poljoprivrednom zemljom
i onim što se s njom događalo.

Tako je velika revolucija
koja se tada dogodila --

a to se, uzgred, ne predaje često
na nastavi ekonomije --

velika revolucija koja se dogodila
s današnjim sustavom

ekonomskog razmišljanja kojeg imamo,

a naziva se "neoklasična ekonomija",

bila je u potpunoj promjeni logike.

Promijenila se na dva načina.

Fokus se premjestio s objektivnih uvjeta
na subjektivne.

Dozvolite mi da objasnim
što pod time mislim.

Objektivni na način
koji sam upravo opisala.

Subjektivni u smislu
da je sva pažnja okrenuta

na to kako različiti pojedinci
donose svoje odluke.

Dobro, radnici maksimiziraju
svoje izbore dokolice nasuprot radu.

Potrošači maksimiziraju
svoju takozvanu korisnost,

što je zamjena za sreću.

A tvrtke maksimiziraju svoj profit.

A ideja iza toga je da tada
sve to možemo spojiti zajedno

i vidjeti u što se to pretvara,

a to su ove krasne, elegantne
krivulje ponude i potražnje

koje proizvode cijenu,

ravnotežnu cijenu.

To je ravnotežna cijena
jer smo joj još dodali

mnogo jednadžbi Newtonove fizike

gdje je centar gravitacije uvelike
dio principa organizacije.

No, druga važna stvar ovdje je da
ravnotežna cijena, ili cijene,

iskazuju vrijednost.

Dakle, revolucija je ovdje
promjena s objektivnog na subjektivno,

ali također logika više nije ona:
što je vrijednost,

kako se ona određuje,

koji je reproduktivni potencijal ekonomije,

što onda vodi do teorije cijena,

nego je obrnuto:

teorija cijena i razmjene

koja iskazuje vrijednost.

Dakle, to je ogromna promjena.

A to nije tek akademska vježba,
koliko god možda bilo fascinirajuće.

To utječe na to kako mjerimo rast.

To utječe na to kako usmjeravamo ekonomiju
da proizvodi više nekih djelatnosti,

a manje drugih,

također kako honoriramo
neke djelatnosti više od drugih.

I to vas također navodi da razmislite

ustajete li veselo iz kreveta bez obzira
jeste li kreator vrijednosti ili ne,

i kako sam sustav cijena,
ako ne vi sami, utječe na to.

Dakle, spomenula sam da utječe na to
kako razmišljamo o outputu.

Ako, na primjer, u BDP uključimo samo

one djelatnosti koje imaju cijenu,

događaju se svakakve neobične stvari.

Feministički ekonomisti
i ekološki ekonomisti

zaista su mnogo o tome pisali.

Dozvolite da vam dam neke primjere.

Ako oženite dadilju svoje djece,
BDP će pasti, zato nemojte to činiti.

Nemojte doći u iskušenje
da to učinite, u redu?

Zato jer neka djelatnost
za koju se prije možda plaćalo

još uvijek se radi, ali više nije plaćena.

(Smijeh)

Ako zagađujete, BDP raste.

Ipak to nemojte raditi,
ali ako radite pomažete ekonomiju.

Zašto? Zato jer nekome zapravo
moramo platiti da to očisti.

Također je zaista zanimljivo
ono što se dogodilo s financijama

u financijskom sektoru BDP-a.

Usput, to je također nešto
što me uvijek iznenađuje

da mnogi ekonomisti ne znaju.

Sve do 1970.-e

najveći dio financijskog sektora
nije bio ni uključen u BDP.

Na to se nekako indirektno,
možda nesvjesno,

još uvijek gledalo očima fiziokrata

kao na tek neku vrstu
premještanja stvari naokolo,

a ne stvarnu proizvodnju nečeg novog.

Dakle samo one aktivnosti koje su imale
eksplicitnu cijenu bile su uključene.

Na primjer, ako ste podigli hipoteku,
naplaćena vam je pristojba,

to je ušlo u BDP i nacionalni dohodak
i račun proizvoda.

Ali, na primjer,
plaćanje neto kamata nije,

razlika između onoga što su banke
zarađivale od kamata,

ako su vam dali kredit,
i onoga što su isplaćivali kao depozit.

To nije bilo uključeno.

I onda su ljudi iz računovodstva
počeli gledati neke podatke

koji su počeli pokazivati
da je veličina financija

i tih plaćanja neto kamata

ustvari značajno porasla.

I to su nazvali "bankovni problem".

To su bili neki ljudi
koji su radili unutar Ujedinjenih naroda

u grupi zvanoj
Sustavi nacionalnih računa - SNA.

Oni su to nazvali "bankovni problem",

kao, "O Bože, ta stvar je ogromna,
a mi je nismo ni uključili."

Pa umjesto da stanu
i stvarno naprave Tableau Economique

ili postave neka od tih
fundamentalnih pitanja

koja su postavljali i klasičari
o tome što se stvarno događa,

podjeli rada između raznih vrsta
djelatnosti u ekonomiji,

oni su jednostavno tim plaćanjima
neto kamata dali ime.

Tako su komercijalne banke to nazvale
"financijska intermedijacija".

To je ušlo u NIPA račune
nacionalnog dohotka i proizvoda.

A investicijske banke su nazvane
"djelatnost preuzimanja rizika",

i to je ušlo unutra.

U slučaju da nisam ovo dobro objasnila,

ova crvena linija pokazuje koliko je brže

rasla financijska intermedijacija
kao cjelina

u usporedbi s ostatkom ekonomije,
plava linija, industrijom.

A to je bilo prilično neobično

jer ono što se ustvari dogodilo,
a što mi danas znamo,

a različiti ljudi pišu o tome,

a ove podatke ovdje
objavila je Bank of England,

jeste da je mnogo onoga
što su financije zapravo radile

od sedamdesetih i osamdesetih
pa nadalje

bilo je u biti financiranje samih sebe:

financiranje financijskog financiranja.

A pod tim podrazumijevam
financije, osiguranje i nekretnine.

Naime, u Velikoj Britaniji

oko 10 do 20 posto financija

nađe svoj put do stvarne ekonomije,
do industrije,

recimo energetskog sektora,
farmaceutskog sektora,

informatičkog sektora,

ali najveći dio se vraća
u taj akronim FIRE:

Financije, Osiguranje (Insurance)
i Nekretnine (Real estate).

Vrlo je primjereno nazvan FIRE.

To je zanimljivo jer, zapravo,

time se ne želi reći da su financije
dobre ili loše,

već stupanj do kojeg je,

već zato što im se morao
pridjenuti naziv,

jer su ustvari imali prihod
koji se generirao,

umjesto da se stalo i upitalo,
"Što se tu zapravo radi?" --

to bila propuštena prilika.

Slično tome, u stvarnoj ekonomiji,
u samoj industriji, što se događalo?

I taj stvarni fokus na cijene
i također cijene dionica

generirao je golemi problem
reinvestiranja.

Ponovo, ta stvarna briga
fiziokrata kao i klasičara

o razini do koje se vrijednost
koja se generira u ekonomiji

zapravo reinvestira natrag u nju.

I tako ono što danas imamo je
ultrafinancijalizirani industrijski sektor

gdje se sve više
dio profita i neto prihoda

ustvari ne vraća u proizvodnju,

u obuku ljudskog kapitala,
u istraživanje i razvoj,

nego se jednostavno izvlači
kupovanjem vlastitih dionica,

zbog čega rastu dioničke opcije,
što je zapravo način na koji se

plaćaju mnogi izvršni direktori.

Otkup izvjesne količine
vlastitih dionica apsolutno je u redu,

no ovaj sustav je potpuno
izmakao kontroli.

Ovi brojevi ovdje pokazuju

da je u zadnjih 10 godina 466 kompanija
od Standard & Poor's 500 kompanija

potrošilo preko četiri bilijuna
samo na otkup vlastitih dionica.

I što onda vidite ako sve to zbrojite
na makroekonomskoj razini,

dakle ako pogledamo sveukupno
poslovno ulaganje,

koje je postotak BDP-a,

vidite također ovaj padajući nivo
poslovnog ulaganja.

I to je problem.

To je, uzgred, golemi problem
za kvalifikacije i generiranje poslova.

Mogli ste čuti ovih dana da se
velika pažnja poklanja pitanju

"Preuzimaju li roboti naše poslove?"

Pa mehanizacija je ustvari stoljećima
preuzimala poslove,

no sve dok su se profiti reinvestirali
natrag u proizvodnju

to nije bilo važno:
pojavljivali su se novi poslovi.

Ali ovo odsustvo reinvestiranja
ustvari je vrlo opasno.

Slično tome, u farmaceutskoj industriji,
na primjer, kako se utvrđuju cijene?

Prilično je zanimljivo kako se pritom
ne gleda na te objektivne uvjete

kolektivnog načina na koji se stvara
vrijednost u ekonomiji.

Tako u sektoru u kojem imate mnoštvo
različitih sudionika --

javni, privatni, naravno, ali također i
organizacije trećeg sektora --

koji stvaraju vrijednost,

način na koji mi zapravo mjerimo
vrijednost u tom sektoru

je kroz sam sustav cijena.

Cijene iskazuju vrijednost.

Tako kada je nedavno

cijena jednog antibiotika narasla
400 posto preko noći

upitali su direktora,
"Kako ste mogli to učiniti?

Ljudima je zaista potreban taj antibiotik.

To je nepravedno."

On je rekao, "Ali imali smo
moralni imperativ

da dozvolimo rast cijena
koliko god tržište može izdržati,"

potpuno zanemarujući činjenicu
da u SAD-u, na primjer,

Nacionalni institut za zdravstvo
troši preko 30 milijardi godišnje

za medicinska istraživanja
koja ustvari vode do tih lijekova.

Dakle, ponovo, nedostatak brige
za te objektivne uvjete

i dozvoljavanje da sustav cijena
sam iskazuje vrijednost.

Međutim, ovo nije tek
akademska vježba,

koliko god možda bilo zanimljivo.

Sve ovo zaista je važno
za način na koji mjerimo output,

kako upravljamo ekonomijom,

hoćete li se osjećati produktivnima,

koje sektore ćemo na kraju
pomoći, podržati

i također učiniti da ljudi budu ponosni
što su dio njih.

Ustvari, vraćajući se na taj citat,

nije iznenađujuće da je Blankfein
to mogao reći.

On je bio u pravu.

Po načinu na koji zapravo mjerimo
proizvodnju, produktivnost

i vrijednost u ekonomiji,

naravno da su radnici Goldman Sacsa
najproduktivniji.

Oni zaista zarađuju najviše.

Cijena njihovog rada
iskazuje njihovu vrijednost.

No ovo postaje tautologija, naravno.

Stoga postoji stvarna potreba
za preispitivanjem.

Moramo preispitati način
na koji mjerimo output

i zapravo postoje neki sjajni
eksperimenti diljem svijeta.

Tako, na primjer, na Novom Zelandu imaju
bruto nacionalni indikator sreće.

U Bhutanu također razmišljaju
o indikatorima sreće i blagostanja.

No problem je u tome da ne možemo
samo pridodavati stvari.

Zaista moramo zastati,

a mislim da bi ovo trebao biti
trenutak za stanku,

budući da vidimo kako se malo toga
uistinu promijenilo od financijske krize,

kako bismo bili sigurni
da također ne brkamo

ekstrakciju vrijednosti
sa stvaranjem vrijednosti.

Dakle promatrajući ono što je uključeno,
ne samo dodavati više,

kako bismo bili sigurni da, na primjer,
ne brkamo rentu s profitom.

Za klasičare je renta bila
nezarađeni prihod.

Danas je renta, kada se o njoj govori
u ekonomiji,

tek jedna manjkavost
u odnosu na konkurentnu cijenu

koja bi se mogla prevladati
ako uklonite neke asimetrije.

Drugo, naravno da bismo mogli
usmjeriti aktivnosti

prema onom što su klasičari zvali

"granica produktivnosti".

To ne bi trebalo biti mi-protiv-njih,

velike, zločeste financije
protiv dobrih drugih sektora.

Mogli bismo reformirati financije.

Postojala je, na neki način stvarna
izgubljena prilika nakon krize.

Mogli smo uvesti
porez na financijske transakcije

koji bi nagrađivao
dugoročnost nasuprot kratkoročnosti,

ali nismo odlučili učiniti to globalno.

Možemo. Možemo se predomisliti.

Možemo također uspostaviti
nove vrste institucija.

Na primjer, postoje različite vrste javnih
financijskih institucija širom svijeta

koje zaista omogućavaju to strpljivo
dugoročno predano financiranje

koje pomaže rast malih tvrtki i
razvoj infrastrukture i inovacija.

No, ne mora se to odnositi samo na output.

Ne mora to biti samo u vezi
stope outputa.

Trebali bismo, kao društvo, zastati

i upitati: Koju mi to vrijednost
uopće stvaramo?

I željela bih samo završiti činjenicom
da ovaj tjedan slavimo

pedesetu godišnjicu spuštanja na Mjesec.

To je zahtijevalo da javni sektor,
privatni sektor,

investiraju i inoviraju na razne načine,

ne samo u vezi s aeronautikom.

To je uključivalo investicije u područjima
poput nutricionizma i materijala.

Bilo je mnogo stvarnih grešaka
koje su učinjene usput.

Ustvari, ono što je vlada učinila je
da je iskoristila punu snagu posredovanja,

kako bi potakla
rješenja odozdo-prema-gore,

od kojih su neka bila neuspješna.

No jesu li neuspjesi
dio stvaranja vrijednosti?

Ili su samo greške?

Ili kako mi zapravo njegujemo
eksperimentiranje,

pokušaj i grešku i grešku i grešku?

Bell Labs, koji je bio laboratorij
za istraživanje i razvoj AT&T-a,

zapravo dolazi iz onog doba
kada je vlada bila prilično smiona.

Zapravo je od AT&T-a tražila da, kako bi
zadržao svoj monopolistički status,

mora reinvestirati svoj profit
natrag u stvarnu ekonomiju,

inovacije

i inovacije izvan telekomunikacija.

To je bila povijest,
rana povijest Bell Labs-a.

Pa kako onda možemo postići
nove uvjete u vezi reinvestiranja

da kolektivno investiramo
u nove vrste vrijednosti

usmjerene prema nekim od najvećih
izazova našeg vremena,

poput klimatskih promjena?

To je ključno pitanje.

No moramo se također zapitati,

da je postojao izračun
neto tržišne vrijednosti

ili analiza troškova i dobitka

u vezi s time treba li ili ne,
čak pokušati, otići na Mjesec i natrag

u jednoj generaciji,

vjerojatno ne bismo niti započeli.

Zato, hvala Bogu,

jer ja kao ekonomistica
mogu vam reći,

vrijednost nije samo cijena.

Hvala.

(Pljesak)