Jezici ne umiru prirodno.

Ljudi napuštaju materinji jezik
jer su prisiljeni.

Taj pritisak je često politički.

1892. godine, Richard Henry Pratt,

general vojske SAD-a,

tvrdio je kako je ubijanje 
domorodačkih kultura

jedina alternativa ubijanju
domorodačkih ljudi.

Govorio je: "Ubij Indijanca,
ali poštedi čovjeka".

Sve do 1978. vlada je činila upravo to,

uzimajući domorodačku djecu
iz njihovih obitelji

i tjerajući ih u internate
gdje su im davali engleska imena

i kažnjavali ih zbog govorenja
njihovim jezikom.

Asimilacija je bila kompliment za genocid.

Danas ima sedam tisuća živih jezika,

ali mali broj je priznat
od strane vlastitih vlada

ili postoji na internetu.

Tako za ljude iz velike većine kultura

globalizacija ostaje dubinsko otuđenje.

Ona znači odustajanje od vlastitog jezika
radi nekog tuđega.

Ako se ništa ne promijeni,

oko 3 tisuće jezika moglo bi nestati
za 80 godina.

No, stvari se mijenjaju.

Po čitavom svijetu

ljudi ponovno oživljavaju jezike predaka

i ponovno izgrađuju njihove kulture.

Koliko znamo,

oživljavanje jezika počelo je oko 1800
kad su, u vrijeme jačanja antisemitizma,

židovske zajednice uzele svoj 
drevni jezik, hebrejski,

kao sredstvo oživljavanja kulture.

Iako je bio uspavan preko 1000 godina,

bio je dobro očuvan u knjigama
židovske religije i filozofije.

Tako su ga židovski aktivisti proučavali
i poučavali svoju djecu,

odgojivši prve izvorne govornike
nakon skoro 100 generacija.

Danas je to materinji jezik 
za 5 milijuna Židova.

I barem za mene,

kao člana židovske dijaspore asimiliranoga
u englesko govorno okruženje,

okosnica je kulturnoga suvereniteta.

Dvije tisuće godina kasnije

još smo tu.

Sve do nedavno

ponovno buđenje hebrejskoga 
bilo je anomalija.

Malo je jezika bilo
tako dobro očuvano kao naš,

a stvaranje Izraela,

prve židovske države u preko 1000 godina,

pružilo je prostor za svakodnevno
korištenje hebrejskog.

Drugim riječima, većina kultura
naprosto nije dobila priliku.

(Video) Dobra večer, ja sam Elizabeth

i živim u Cornwallu.

To je kornski,

drevni jezik Cornwalla,

što je danas tehnički
pokrajina u južnoj Engleskoj.

U 1900-im su se kornski aktivisti
borili za svoju kulturu.

Jezik je bio uspavan više od 100 godina,

ali koristili su stare knjige i drame
učeći jeziku svoju djecu.

Međutim, ova nova generacija
kornskih govornika

bila je raspršena po Cornwallu

i nije mogla slobodno koristiti taj jezik.

1990-ih se kornski jezik probudio

ali bez uspjeha.

Zatim su, 2000-ih, kornski govornici 
našli jedan drugog na netu

i omogućili digitalne prostore
za svakodnevno govorenje.

Tu su organizirali tjedne
ili mjesečne događaje

gdje su se mogli okupljati 
i javno govoriti.

Danas neke škole podučavaju kornski.

Postoje natpisi na kornskom jeziku,

reklame za sladoled,

Wikipedija, pa čak i memovi.

(Smijeh)

(Smijeh)

A s ponovno netaknutim jezikom,

stanovnici Cornwalla
osigurali su priznanje

kao keltski narod usporedo s
Irskom, Škotskom i Walesom.

Promatrali su niz stoljeća
prisilne asimilacije

i rekli: "Mi nismo pokrajina u Engleskoj.

Mi smo zaseban narod.

I još smo tu."

I nisu jedini.

Pleme Tunica-Biloxi iz Louisiane
oživljava jezik svojih predaka.

(Video) Moje ime je Teyanna.

Prijatelji me zovu "Tiha oluja".

Počelo je 1980-ih,

kad su Donna Pierite i njezina obitelj

počeli putovati 
u Baton Rouge i New Orleans

i fotokopirati stare rječnike
pohranjene u sveučilišnim arhivima.

Cilj im je bio proučiti tunicu,

naučiti djecu taj jezik
i podijeliti ga sa zajednicom.

Danas vode renesansu jezika tunica.

Od 2014. ima gotovo 100 govornika
na tečajevima jezika,

a prema popisu stanovništva iz 2017.

32 nova izvorna govornika,

od kojih neki, kao Donnina kćer Elisabeth,

prenose jezik tunicu svojoj djeci.

Ti novi govornici stvaraju sadržaj,

videozapise na Facebooku i memove.

(Smijeh)

(Smijeh)

(Smijeh)

A što više objavljuju,

više potiču i druge pripadnike Tunice
da se uključe.

Nedavno je član plemena iz Teksasa
pitao Elisabeth na Facebooku

kako reći "blagoslovi ove zemlje".

Bilo je to za dvorišni znak,

da pokaže svojim susjedima
kako je njegova kultura živa

i održava se danas.

Hebrejski, kornski i tunica

samo su tri primjera izvora 
jezičnog aktivizma na svim kontinentima.

Bilo da je riječ o govornicima jèrriaisa
s otoka u La Mancheu,

ili govornicima kenijskoga
znakovnoga jezika iz Nairobija,

sve zajednice koje rade na očuvanju
ili uspostavi jezika

imaju jednu stvar zajedničku: medije,

kako bi svoj jezik mogli
dijeliti i podučavati.

Kako internet raste,

širi se dostupnost i mogućnost stvaranja,

očuvanje i povrat drevnih jezika

sad je lakše nego ikada.

Pa koji su jezici vaših predaka?

Moji su hebrejski, jidiš, mađarski 
i škotski galski,

iako sam odrastao na engleskom.

I na moju sreću, svi ti jezici 
dostupni su online.

Naročito hebrejski -- došao je 
instaliran na moj iPhone,

podržava ga Google Translate,

čak ima i autokorekciju.

Pa ako vaš jezik možda
nije tako dobro podržan,

potičem vas da istražujete,

jer postoji mogućnost da ga je netko 
negdje počeo stavljati na mrežu.

Povratak vašeg jezika 
i prihvaćanje vaše kulture

je snažan način da budete ono što jeste
u doba globalizacije,

jer kao što sam nedavno naučio
kazati na hebrejskom,

"'nḥnw 'dyyn k'n" --

još smo tu.

Hvala vam.

(Pljesak)