Nikada nisam planirala da postanem klimatski aktivista. Ali stvari su se promenile, i sada, dok stojim ovde kao klimatski aktivista, tražim od vas da to postanete i vi. Evo zašto, i što je najvažnije, kako. Pre deset godina, kada sam imala 13 godina, prvi put sam saznala za efekat staklene bašte. Tada smo potrošili 90 minuta na tu temu, i sećam se da me je baš nerviralo što je nešto tako suštinsko ugurano u jednu jedinu lekciju geografije. Deo te frustracije se zadržao, pa sam po završetku srednje škole rešila da studiram geografiju, samo da bih se uverila da ispravno shvatam stvari vezano za klimatske promene. Tada se sve promenilo. Prvi put sam sagledala podatke, nauku iza klimatske krize, i nisam mogla da verujem u ono što čitam. Kao i mnogi među vama, mislila sam da planeta baš i nije u dobrom stanju. Nisam imala pojma da vrtoglavo jurimo u katastrofu koju smo sami stvorili. Takođe sam prvi put shvatila koliko su stvari drugačije kada se uzme u obzir šira slika. Uzmimo, na primer, koncentraciju ugljen-dioksida u atmosferi, glavnog uzročnika globalnog zagrevanja. Da, ovo loše izgleda. Izgleda kao da nam se loše piše. Ali tek kada uzmete u obzir ne samo poslednjih 60 godina, već proteklih 10 000 godina, konačno shvatite koliko je ovo zaista zastrašujuće. A to je samo jedan aspekt krize koju vidimo. Neću ovde ulaziti u detalje, ali reći ću ovoliko: nalazimo se u trenutku u istoriji u kome je sam ljudski rod najrazornija sila na planeti. Nalazimo se u trenutku u istoriji u kome vam nijedan naučnik ne može garantovati da ćete ovo preživeti. Nalazimo se u trenutku u istoriji u kome čovečanstvo stvara okruženje koje više nije bezbedno za ljude. Da, i tako sam bila na prvoj godini studija geografije i osećala se prilično preplavljeno. Ali... bilo je dobrih vesti. Iste godine kada sam prvi put saznala za sve ovo, vođe širom sveta okupili su se u Parizu kako bi odredili zajednički cilj ograničavanja globalnog zagrevanja na ispod dva stepena. Slike su putovale svetom, i rečeno mi je da je tog dana postignut istorijski dogovor. Kakvo olakšanje, zar ne? Osim što... nešto tu baš i nije funkcionisalo. Nakon što je sporazum potpisan, stvari se nisu zaista poboljšale. Zapravo, znatno su se pogoršale. Donosioci odluka, industrije, vođe i političari vratili su se na svoje uobičajene poslove, iskorišćavali sredstva za život bukvalno kao da sutra ne postoji, iznova i iznova gradili elektrane na ugalj, iako znamo da treba da prestanemo sa tim, prema pariskom sporazumu. Iako postoje i pomaci, naravno - instalacije za energiju vetra i sunca se postavljaju širom sveta, da - ali te pozitivne promene su spore - previše spore, zapravo. Otkako je potpisan pariski sporazum, klimatski grafikoni pokazuju sve veće brojeve i obaraju rekorde svake godine. Pet najtoplijih godina zabeleženih u istoriji su prethodnih pet godina, i emisije štetnih materija nikada nisu bile veće nego danas. I tako je to bilo sa mnom, videla sam i razumela nauku sa jedne strane, ali sa druge strane nisam videla odgovore niti akciju. U tom trenutku, bilo mi je dosta svega. Htela sam da lično odem na klimatsku konferenciju UN-a, upravo to mesto koje je stvoreno da okupi ljude kako bi popravili klimu - osim što, izgleda, i nije baš tako. Ovo je bilo prošle godine. Otputovala sam na klimatsku konferenciju i želela sam da saznam kako to stvarno izgleda, šta je u pitanju. Ovo možda neće biti iznenađenje za političke realiste, ali za mene je teško to podneti: da industrije fosilnih goriva i političke vođe rade sve kako bi sprečili da se dogodi stvarna promena. Nemaju želju da postave ciljeve koji su dovoljno ambiciozni da bismo krenuli u pravcu ispod dva stepena. Uostalom, samo oni imaju koristi od ove klimatske krize, zar ne? Industrija fosilnih goriva donosi profit, a političke vođe, pa, oni gledaju sledeće izbore, šta će im doneti popularnost, a pretpostavljam da to nije postavljanje nezgodnih pitanja. Oni nemaju nameru da menjaju igru. Ne postoji zemlja na svetu u kojoj se kompanije ili političke sile sankcionišu zbog uništavanja klime. Uz svu tu neobičnost i tugu vezanu za ovu konferenciju, tu je bio neko drugačiji, neko ko se činio vrlo zabrinutim, a to je bila Greta Tunberg. Tamo sam presudila da sve ostalo deluje beznadežno i čini se besmislenim, tako da sam se tu na konferenciji priključila njenom klimatskom štrajku. To je bio prvi klimatski štrajk u mom životu i neverovatno čudno okruženje, samo nas dve sedimo u sali za konferencije, okružene užurbanom konferencijskom gomilom u poslovnim odelima, ljudima koji nisu znali šta će sa nama. A ipak, to se činilo kao moćnije od bilo čega što sam očekivala već duže vreme. I baš tamo sam osetila da je možda došlo vreme da počnemo sa štrajkom u Nemačkoj. Bila sam sigurna da niko drugi neće to popraviti umesto nas, i ako postoji i najmanja šansa da ovo može dovesti do promene, činilo se da je gotovo suludo ne pokušati. I tako - (Aplauz) Tako sam otputovala nazad u Berlin. Našla sam saveznike koji su istovremeno imali istu ideju, i zajedno smo rešili da probamo to sa „Petkom za budućnost“. Očigledno, nismo imali pojma u šta se upuštamo. Pre našeg prvog štrajka, mnogi među nama, uključujući i mene, nikada nisu organizovali javne demonstracije niti bilo kakav protest. Nismo imali novca, sredstava niti bilo kakvu ideju o tome šta je zaista klimatsko štrajkovanje. Zato smo počeli sa onim što nam dobro ide: počeli smo da šaljemo poruke, da ih masovno danonoćno šaljemo svakome do koga smo mogli da dopremo, i tako smo organizovali prvi klimatski štrajk preko Votsapa. Noć pre prvog štrajka bila sam toliko nervozna da nisam mogla da spavam. Nisam znala šta da očekujem, ali očekivala sam najgore. Možda zato što nismo bili jedini koji su želeli da se izjasne u političkoj sredini u kojoj je naizgled zaboravljeno kako da se uključi perspektiva mladih u donošenje odluka, možda. Ali ovo je nekako uspelo. Iz dana u dan, bilo nas je na sve strane. I ja sam iz dana u dan postajala klimatski aktivista. Obično, u ovakvom TED govoru, sada bih rekla kako to daje mnogo nade, kako ćemo mi mladi sve to da sredimo, kako ćemo spasiti budućnost, planetu i sve ostalo, kako ćemo mi mladi koji štrajkujemo zbog klime popraviti ovo. Obično je tako. Ali ovde stvari ne stoje tako. Ova kriza ne funkcioniše tako. Evo u čemu je caka: danas, tri i po godine nakon potpisivanja pariskog sporazuma, kada pogledamo nauku, vidimo da je još uvek moguće da se globalno zagrevanje održi na nivou ispod dva stepena - tehnički. Takođe vidimo da je i dalje moguće zauzdati druge katastrofalne događaje koje vidimo, kao što je masovno izumiranje i propadanje zemljišta - da, tehnički. Samo što je to neverovatno malo verovatno. U svakom slučaju, svet bi morao da vidi promene kakve još nikad nismo doživeli. Morali bismo da potpuno razugljeničimo naše ekonomije do 2050. godine i transformišemo raspodelu moći koja trenutno dozvoljava gigantima fosilnih goriva i političkim vođama da uspešno ostaju u igri. Govorimo o ništa manje nego najvećoj transformaciji od industrijske revolucije. Govorimo o, može se reći, klimatskoj revoluciji u minimalnom vremenskom roku. Ne bismo imali ni jednu jedinu godinu za gubljenje. I u svakom slučaju, da bi se dogodila bilo koja od ovih promena, svet mora prestati da se oslanja na milion, ili dva ili tri miliona štrajkača školaraca da to reše. Da, mi smo super i nastavićemo dalje, i ići ćemo tamo gde nas još niko nije očekivao. Ali mi nismo granica; mi smo početak. Ovo nije posao za jednu generaciju. Ovo je posao za čovečanstvo. I sada su sve oči uprte u vas. Da bi se ova promena desila, moraćemo da sredimo milion stvari. To je vrlo složena stvar, na kraju krajeva. Ali... postoje neke stvari sa kojima svi mogu početi. Prvo loša vest: ako ste mislili da ću vam reči da više vozite bicikl ili da jedete manje mesa, da manje letite ili da kupujete polovno, žao mi je, nije tako jednostavno. Ali evo dobrih vesti: vi ste više od potrošača i kupaca, iako bi industrija volela da se ograničite na to. Ne; ja i vi - svi smo mi politička bića i svi možemo biti deo ovog odgovora. Svi mi možemo biti ono što mnogi nazivaju klimatskim aktivistima. Je? (Smeh) Pa koji su prvi koraci? Četiri prva koraka koja su neophodna za postizanje svega ostalog, četiri prva koraka sa kojima svi mogu krenuti, četiri prva koraka koja odlučuju o svemu što može uslediti. Pa, šta je u pitanju? Broj jedan: moramo drastično promeniti shvatanje o klimatskim aktivistima, naše shvatanje o tome ko može dati odgovor na sve ovo. Klimatski aktivista nije ona osoba koja je pročitala sva moguća istraživanja i sada svakog popodneva deli letke o vegetarijanstvu u tržnim centrima. Ne. Klimatski aktivista može biti svako, ko god da želi da se priključi pokretu onih koji nameravaju da ostare na planeti koja daje prednost zaštiti životne sredine, sreći i zdravlju mnoštva ljudi nad uništavanjem klime i pustošenjem planete zarad koristi nekolicine. A pošto klimatska kriza utiče na svaki deo našeg društvenog, političkog i privatnog života, potrebni su nam klimatski aktivisti svuda, na svakom uglu, ne samo u svakoj prostoriji, već i u svakom gradu, zemlji, državi i kontinentu. Drugo: morate izaći iz te zone pogodnosti, udaljiti se od obavljanja poslova kao da sutra ne postoji. Svi vi ovde ste prijatelj ili član porodice, radnik, kolega, učenik, predavač ili, u mnogim slučajevima, glasač. Uz sve to ide odgovornost na koju vas ova kriza poziva. Tu je kompanija koja vas zapošljava ili koja vas sponzoriše. Da li se kreće ka tome da ispuni odredbe pariskog sporazuma? Da li vaš lokalni parlamentarac zna da vam je stalo do ovoga, da želite da ovo bude prioritet na svim izborima? Da li vaš najbolji prijatelj zna za ovo? Da li čitate novine ili pišete za novine? Odlično. Onda ih obavestite da želite da izveštavaju o ovome u svakom izdanju, i da želite da preispituju donosioce odluka u svakom intervjuu. Ako ste pevač, pevajte o ovome. Ako ste predavač, podučavajte o tome. Ako imate bankovni račun, recite banci da ćete ih napustiti ako nastave da ulažu u fosilna goriva. I, naravno, svi bi trebalo da znate šta da radite petkom. Treće: napuštanje te zone pogodnosti najbolje uspeva kada udružite snage. Jedna osoba koja traži neprijatne promene uglavnom je neprijatnost. Dvoje, petoro, desetoro, stotinu ljudi koji traže neugodne promene teško je ignorisati. Što vas je više, ljudima je teže da opravdaju sistem koji nema budućnost. Moć nije nešto što ili imate ili nemate. Moć je nešto što ili uzmete ili ostavite drugima, i ona raste kada je podelite. Mi mladi na ulici, učenici štrajkači, pokazujemo kako to može da uspe. Jedan učenik štrajkač uvek će biti jedan štrajkač - pa, Greta Tunberg. Dvoje, petoro, desetoro, stotinu ljudi koji štrajkuju su pokret, a to je ono što nam je potrebno svuda. Bez pritiska. (Smeh) I broj četiri, najzad - a ovo je verovatno najvažniji aspekt u svemu ovome - morate početi da ozbiljnije shvatate sebe. Ako postoji jedna stvar koju sam naučila za sedam meseci organizovanja klimatskih akcija, to je da ako ne krenete sami da nešto uradite, velika je verovatnoća da niko drugi neće. Najmoćnije institucije ovog sveta nemaju nameru da menjaju igru od koje imaju najviše profita, tako da nema svrhe više se oslanjati na njih. To je zastrašujuće, znam. To je ogromna odgovornost, veliki teret na ramenima svih, da. Ali to takođe znači da, ako to želimo, možemo imati udela u ovome. Možemo biti deo te promene. Možemo biti deo tog odgovora. A to je baš lepo, zar ne? Pa hajde da probamo, hajde da se pokrenemo, preplavimo svet klimatskim aktivistima. Izađimo iz zone pogodnosti, udružimo snage i počnimo da shvatamo sebe ozbiljnije. Zamislite kako bi izgledao ovaj svet, gde će deca odrastati znajući da je njihova budućnost velika avantura kojoj se treba radovati, a ne nešto čega se treba bojati, kako bi izgledao ovaj svet kada bi sledeća klimatska konferencija bila veliko dešavanje sa ljudima koji će se okupiti, koji će čuti milione glasova i zatim zavrnuti rukave, spremni da istinski ostvare promene. Znate, maštam o svetu u kome se na časovima geografije uči o klimatskoj krizi kao o najvećem izazovu koji su savladali ljudi poput vas i mene, koji su preduzeli akcije na vreme jer su shvatili da nemaju šta da izgube, već samo da dobiju. Pa zašto ne probati? Niko drugi nam neće spasiti budućnost. Ovo je više od pozivnice. Širite priču o tome. Hvala. (Aplauz)