Dakle, pre 24 godine, "Njujorker" me je zaposlio kao umetničku direktorku da bih podmladila nešto što je do tad postalo unekoliko uštogljena institucija i kako bih dovela umetnike i pokušala da spustim časopis s njegovog visokog postolja da bi se bavio svojim vremenom. I to je bio pravi posao za mene jer sam oduvek bila opčinjena time koliko slika može - jednostavan crtež - može da napravi presek bujice prizora koje svakodnevno gledamo. Kako može da uhvati trenutak, kako može da kristališe društveni trend ili složen događaj kako mnogo reči ne bi moglo - i da ga svede na njegovu suštinu i pretvori u karikaturu. Pa sam otišla u biblioteku i videla sam prvu naslovnu stranu koju je nacrtao Ri Irvin 1925 - kicoša koji posmatra leptira kroz svoj monokl, a nazivamo ga Justasom Tilijem. Shvatila sam da kako je časopis postajao čuven po svom opsežnom istraživanju i dugim reportažama, usput je izgubio nešto svog humora jer je Justas Tili sve češće viđen kao nadmeni kicoš, ali zapravo, godine 1925, kada je Ri Irvin prvi put nacrtao ovu sliku, namenio ju je bio humorističnom odeljku časopisa kako bi zabavio mlade iz tog doba, a to su bile šiparice iz burnih '20-ih. A u biblioteci, pronašla sam slike koje su zaista hvatale duh vremena Velike depresije. A to nam je pokazivalo, ne samo kako su se ljudi odevali ili kako su im izgledala auta, već i šta ih je zasmejavalo, koje su im bile predrasude. I zaista ste imali utisak kakav je bio osećaj živeti '30-ih. Pa sam sazvala savremene umetnike, poput prisutnog Adrijana Tomina. Često pozivam pripovedače - karikaturiste, pisce dečjih knjiga - i zadajem im teme, poput, znate, kakav je osećaj biti u podzemnoj ili Dan zaljubljenih i oni mi šalju skice. I čim urednik odobri skice, urednik je Dejvid Remnik, to je to. I sviđa mi se način na koji vam ti prizori zapravo ne govore šta da mislite. Ali vas teraju na razmišljanje jer je umetnik zapravo - to skoro da je zagonetka; umetnik crta tačkice, a vi, čitaoci, morate da dovršite sliku. Kako biste shvatili ovaj prizor sleva od Anite Kunc ili ovaj zdesna od Tomera Hanuka, morate da se igrate zapažanja razlika. A to je nešto što je... Zaista je uzbudljivo videti kako komunikacija sa čitaocem... kako ti prizori zaista hvataju - poigravaju se sa stereotipima. Ali kad ih shvatite, onda vam to preuredi stereotipe koji postoje u vašoj glavi. Ali nisu samo prizori ti koji moraju da pružaju uvid ljudima, ponekad može da se radi o osećaju. Odmah nakon 11. septembra, bila sam u tački, kao i svi drugi, gde zaista nisam znala kako da se izborim s onim kroz šta smo prolazili i osećala sam da nijedan prizor ne može da uhvati taj trenutak, te sam želela da uradimo prosto crnu naslovnicu, kao da nema naslovne strane. I razgovarala sam sa mužem, karikaturistom Artom Spigelmanom, i pomenula sam mu da ću to da predložim, a on mi je rekao: "Oh, ako ćeš da uradiš crnu naslovnicu, zašto onda ne bi išla sa siluetom Kula bliznakinja, crno na crno?" I sela sam da to nacrtam, i čim sam to ugledala, trnci su mi prošli kičmom i shvatila sam da u ovom odbijanju da nacrtam prizor, pronašli smo način da uhvatimo gubitak i tugu i odsutnost. I tokom ovoga sam naučila nešto istinski duboko - da ponekad neki prizori koji najviše govore rade to s najmanje sredstava. A prost prizor može mnogo toga da kaže. Dakle, ovo je prizor od Boba Staka koji smo objavili odmah nakon izbora Baraka Obame, i uhvatio je istorijski momenat. Ali ne možemo da planiramo jer kako bismo to postigli, moramo da dozvolimo umetniku da doživi emocije koje svi mi osećamo kada se to dešavalo. Dakle, u novembru 2016, tokom prošlogodišnjih izbora, jedini prizor koji smo mogli da objavimo je bio ovaj, koji se pojavio na štandovima u nedelji kad su svi glasali. (Smeh) Jer smo znali da će se neko ovako osećati - (Smeh) kada objave rezultate izbora. A kada smo saznali rezultate, zaista smo bili zatečeni, i ovo je prizor koji je posalao Bob Stak, opet, i zaista je pogađao u centar. I opet, zaista ne možemo da znamo šta će sledeće da se desi, no ovde smo se osećali kao da ne znamo kako da idemo dalje, ali smo išli dalje, i ovo je prizor koji smo objavili nakon izbora Donalda Trampa i za vreme Marša žena širom SAD-a. Dakle, tokom ove 24 godine, videla sam preko 1000 prizora kako oživljavaju iz nedelje u nedelju, i često me pitaju koji mi je omiljeni, ali ne mogu da odaberem jedan jer sam najponosnija na to koliko je svaki prizor različit od drugih. A to je zbog talenta i raznolikosti svih umetnika koji prave doprinos. I sad, pa, sad smo pod Rusima, pa - (Smeh) U ovom prikazu Berija Blita Justas je postao Justas Vladimirovič Tili. A leptir nije niko drugi do zapanjeni Donald Tramp, koji maše svojim krilima, pokušavajući da shvati kako da upravlja efektom leptira, a čuveni logo koji je nacrtao Ri Irvin 1925. je sad na ćirilici. Dakle, kod ovog trenutka mi je uzbudljiv način na koji... Znate, slobodna štampa je od ključnog značaja za našu demokratiju. A vidimo to od uzvišenog do smešnog, kako umetnici mogu da uhvate šta se dešava na način na koji umetnik naoružan samo mastilom i vodenim bojama, može da uhvati i uđe u kulturološki dijalog. To stavlja date umetnike u središte određene kulture, a upravo to je mesto gde ja mislim da trebaju da budu. Jer nam je u ovom trenutku najpotrebnija dobra karikatura. Hvala vam. (Aplauz)