London, 1928. godine, spore buđi vetrom su dospele do laboratorije. Nanele su se na petrijevu posudu, a kada su se spustile, proklijala je medicinska revolucija. Ova laboratorija je pripadala Aleksandru Flemingu, škotskom naučniku koji je istraživao svojstva zaraznih bakterija. U to vreme, Fleming je bio na putu. Kada se vratio, našao je koloniju buđi koja se razmnožava u petrijevoj posudi, a koju je zaboravio da stavi u inkubator. Oko ove kolonije buđi je bila zona koja je potpuno i neočekivano bila bez bakterija. Istražujući ovu misterioznu pojavu, Fleming je došao do saznanja da buđ luči neko jedinjenje koje ubija bakterije. Buđ je vrsta u rodu peniciliuma, tako da je Fleming nazvao antibakterijsko jedinjenje penicilin. Fleming je naišao na mikrobski odbrambeni mehanizam. Buđ peniciliuma neprestano proizvodi penicilin da bi se odbranila od pretnji, kao što su obližnje kolonije bakterija koje mogu da potroše njene resurse. Penicilin uništava mnogo tipova bakterija tako što ometa sintezu njihovog zida ćelija. Ovi zidovi dobijaju snagu od debele, zaštitne mreže šećera i aminokiselina, koje se neprestano rastavljaju i ponovo sastavljaju. Penicilin se vezuje za jedno od jedinjenja koja tkaju ovu mrežu zajedno i sprečava da se zid ponovo izgradi u kritičnoj fazi. U međuvremenu, penicilin stimuliše otpuštanje veoma reaktivnih molekula koji uzrokuju dodatna oštećenja. Na kraju, struktura ćelije se potpuno raspada. Ovaj dvokraki napad je smrtonosan za širok opseg bakterija, bilo da su u petrijevoj posudi, našim telima ili bilo gde drugde. Nije, međutim, štetan za naše ćelije, jer one nemaju zidove ćelija. Oko jedne decenije nakon Flemingovog otkrića, penicilin je ostao laboratorijska znatiželja. Ali tokom Drugog svetskog rata, naučnici su shvatili kako da izoluju aktivno jedinjenje i razmnožavaju buđ u velikim količinama. Oni su osvojili Nobelovu nagradu za svoj rad. Timovi na Oksfordu i nekoliko američkih kompanija za lekove su nastavili razvoj, i u roku od par godina bio je u slobodnoj prodaji. Penicilin i slična jedinjenja su brzo promenili lečenje infekcija. Za sada, oni su i dalje najvažniji antibiotici korišćeni u medicini. Međutim, što više koristimo antibiotike, to bakterije postaju rezistentnije. U slučaju penicilina, neke bakterije proizvode jedinjenja koja mogu da razbiju ključnu strukturu koja sprečava sintezu zida ćelije. Kako se korišćenje antibiorika povećalo, sve više i više bakterija je postalo rezistentno čineći ove antibiotike nedelotvornim protiv rastućeg broja bakterijskih infekcija. Ovo znači da je važno da doktori ne prepisuju previše lekova. Pet do 15 procenata pacijenata u razvijenim zemljama sami sebi daju dijagnozu da imaju alergiju na penicilin, čineći je najčešćom alergijom na lekove. Međutim, većina ljudi, preko 90 procenata, koji misle da su alergični na penicilin zapravno nisu. Čemu pogrešna percepcija? Mnogi pacijenti steknu alergije kao deca, kada se pojavi osip nakon terapije penicilina ili lekova iz iste familije. Često se krivi penicilin za osip, dok je verovatniji krivac prvobitna infekcija ili reakcija između infekcije i antibiotika. Stvarna alergija na penicilin, to je kada naš imuni sistem pomeša penicilin i napadača, se retko dešava i može da bude opasna. Dakle ako mislite da ste alergični ali ne znate zasigurno, najbolje je da posetite alergologa. Oni će izvršiti evaluaciju koja će potvrditi da li imate alergiju ili ne. Čak i ako imate alergiju na penicilin, vaš imune ćelije koje reaguju na lek mogu izgubiti sposobnost da ga prepoznaju. U stvari, oko 80 procenata ljudi koji su alergični na penicilin prerastu svoje alergije u roku od 10 godina. Ovo je velika vest za ljude koji trenutno misle da imaju alergiju na penicilin. Ovaj lek im jednog dana možda spasi živote kao što je to učinio za mnoge druge.