Nije sve u izgledu. Vjerujte mi, ja sam model.

Cameron Russel priznaje da je osvojila "genetsku lutriju": visoka je, lijepa i model za donje rublje. Ali nemojte je suditi prema njezinom izgledu. U ovom hrabrom govoru, daje drugačiji pogled na industriju koja je učinila da sa 16 godina izgleda izuzetno privlačno. (Snimljeno na TEDxMidAtlantic)

Zdravo! Moje ime je Cameron Russell,

i u zadnje neko vrijeme

sam model.

Zapravo, 10 godina.

I osjećam neugodnu napetost

ovdje u prostoriji

zato što nisam trebala
obući ovu haljinu. (Smijeh)

Srećom, donijela sam rezervnu odjeću.

Ovo je prvo presvlačenje na TED pozornici,

pa smatram da
imate sreće biti svjedoci tome.

Ako su neke žene bile izuzetno
užasnute kada sam izašla,

ne morate mi sada reći,
saznat ću kasnije na Twitteru.

(Smijeh)

Istaknula bih da imam privilegiju

promijeniti ono što mislite o meni

u vrlo kratkih 10 sekundi.

Ne dobije svatko priliku za to.

Ove cipele su vrlo neudobne,

dobro da sam odlučila ne nositi ih.

Najgora stvar je oblačenje pulovera,

jer ćete mi se tada smijati,

pa nemojte ništa
raditi dok mi je preko glave.

U redu.

Zašto sam to napravila?

Bilo je čudno.

Dakle,

nadam se, ne toliko čudno kao ova slika.

Slika je moćna,

ali je i površna.

Upravo sam promijenila
što ste mislili o meni u 6 sekundi.

A na ovoj slici,

nisam zapravo nikad u životu imala dečka.

Bilo mi je zaista neugodno,
i fotograf mi je ponavljao

da svinem leđa i stavim ruku

u kosu ovog dečka.

I naravno, osim operacije,

ili umjetnog tamnjenja zbog
posla od prije dva dana,

jako malo možemo učiniti kako
bismo promijenili vlastiti izgled,

a kako izgledamo,
iako je površno i nepromijenjivo,

uvelike utječe na naš život.

Tako danas, za mene,
biti neustrašiva znači biti iskrena.

Nalazim se na ovoj pozornici
zato što sam model.

Nalazim se na ovoj pozornici
zato što sam lijepa, bjelkinja,

a u mojoj industriji
to zovemo seksi curom.

I odgovorit ću vam na pitanja
koja meni ljudi uvijek postavljaju,

ali s potpunom iskrenošću.

Prvo pitanje jest: kako postati model?

I ja uvijek kažem:
" Pronašli su me", ali to ništa ne znači.

Pravi razlog što sam postala model je taj

što sam osvojila na lutriji
u genetici, i ja sam nasljednica,

a možda se pitate što je nasljedstvo.

Dakle, unazad nekoliko stoljeća

definiramo ljepotu ne samo
kao zdravlje i mladost

i simetriju kojoj smo biološki
predodređeni da se divimo,

nego i kao visoke, vitke figure,

ženstvenost i bijelu kožu.

I to je nasljedstvo bilo predodređeno za mene,

i na tom nasljedstvu zarađujem.

Znam da su ovdje ljudi u publici

u ovom trenu skeptični,

i možda je među vama nekoliko
modnih stručnjaka, koji će reći:

"Čekaj. Naomi. Tyra. Joan Smalls. Liu Wen."

Prvo, čestitke na modnom znanju.
Vrlo impresivno.

(Smijeh)

Ali, nažalost, moram vas
obavijestiti da je 2007.

inspirirani doktorant NYU-a izbrojao

sve modele na pisti,
svaku koja je bila angažirana,

i od 677 angažiranih modela,

samo 27, ili manje od 4 posto,
su bile ne-bjelkinje.

Sljedeće pitanje koje me
ljudi uvijek pitaju jest:

"Mogu li postati model kad odrastem?"

Prvi odgovor jest:
"Ne znam, nisam odgovorna za to."

Ali drugi odgovor, i ono što zapravo
želim reći tim djevojčicama jest: "Zašto?

Znate? Možeš biti što poželiš.

Možeš biti predsjednica SAD-a,

ili izumitelj sljedećeg Interneta,

ili nindža kardio-torakalni kirurg pjesnik,

što bi bilo fenomenalno, jer bi bila prva."

(Smijeh)

Ako su, nakon ovog
nevjerojatnog popisa, i dalje kao:

"Ne, Cameron, želim biti model",

onda im kažem, "Budi mi šef".

Zato što ja nisam glavna,

a ti bi mogla biti urednica američkog Voguea

ili glavna izvršna direktorica
H&M-a, ili sljedeći Steven Meisel.

Kad kažeš da želiš biti model kad odrasteš

je kao da kažeš da želiš
osvojiti Powerball kad odrasteš.

To ne možeš kontrolirati, i to je predivno,

ali nije karijera.

Sada ću vam demonstrirati znanje
modela prikupljeno u posljednjih 10 godina,

koje, za razliku od kardio kirurga,

se može prenijeti u -- ovaj trenutak.

Ako se fotograf nalazi tamo,

a svjetla su ondje,

i klijent kaže: "Želimo te uslikati u hodu",

onda ova noga ide prva, lijepo i dugo,
ova ruka ide iza, ova naprijed,

glava je malo zakrenuta,
a ti ideš naprijed-nazad,

tako, i gledaš prema
svojim zamišljenim prijateljima,

300, 400, 500 puta. (Smijeh)

Izgleda nešto poput ovoga. (Smijeh)

Možda manje neobično nego ova u sredini.

To je, ne znam što se tu dogodilo.

Nažalost, nakon škole,

imaš životopis, neke poslove,

i ne možeš više ništa reći.

Ako kažeš da želiš biti predsjednik SAD-a,

a u životopisu piše:
"Model za donje rublje: 10 godina",

ljudi te čudno gledaju.

Sljedeće što me ljudi uvijek
pitaju: "Obrade li sve fotografije?"

Da, retuširaju gotovo sve fotke,

ali to je samo mali dio svega što se događa.

Ovo je prva slika koju sam napravila,

i to je prvi puta da sam
imala obučeni kupaći kostim,

a nisam još imala ni mjesečnicu.

Znam da je ovo osobno,

ali, bila sam mlada djevojka.

Ovako sam izgledala nekoliko
mjeseci prije sa svojom bakom.

Ovo sam ja tog istog dana
kada je bilo snimanje.

Prijateljica je išla sa mnom.

Ovo sam ja na pidžama partyu nekoliko
dana prije snimanja za francuski Vogue.

Ovo sam ja u nogometnom timu i V Magazineu.

A ovo sam ja danas.

Nadam se da vidite

da te fotografije nisu fotografije mene.

To je proizvod,

proizvod grupe profesionalca,

frizera i šminkera i fotografa i stilista

i svih njihovih pomoćnika,
predprodukcije i postprodukcije,

oni su to sagradili. To nisam ja.

Sljedeće pitanje koje me ljudi uvijek pitaju:

"Dobivaš li besplatne stvari?"

Imam previše cipela na petu od
20 centimetara koje nikada ne nosim,

osim one od maloprije,

ali besplatne stvari koje dobijem

su stvari koje dobijem u stvarnom životu,
a to je ono o čemu ne želimo pričati.

Odrasla sam u Cambridge-u,

i kad sam jednom otišla u trgovinu,
zaboravila sam uzeti novac sa sobom

i dali su mu haljinu besplatno.

Kada sam bila tinejdžer,
vozila sam se s prijateljicom

koja je bila loš vozač i
prošla je kroz crveno.

Policija nas je zaustavila

i sve što je bilo potrebno
jest: "Oprostite policajče",

i mogle smo nastaviti dalje.

Sve ove besplatne stvari
dobila sam zbog izgleda,

ne zbog toga toga što sam,
a postoje ljudi koji plaćaju cijenu

zbog toga kako izgledaju,
a ne zbog toga kakvi s.

Živim u New Yorku, i prošle godine,

od 140 000 tinejdžera
koji su bili zaustavljeni i pretreseni,

86 posto njih bili su
crnačkog i latino podrijetla,

te su većina bili mladi muškarci.

A u New Yorku ih je samo 177 000

pa za njih nije upitno: "Hoće li me zaustaviti?",

nego: "Koliko puta će me zaustaviti?
Kada će me zaustaviti?"

Kada sam istraživala za ovaj govor,

saznala sam da
trinaestogodišnje djevojčice u SAD-u,

53 posto njih ne vole svoje tijelo,

i taj se broj penje na 78 posto
kada dođu u dob od 17 godina.

I posljednje pitanje koje me ljudi pitaju:

"Kako je to biti model?"

Mislim da je odgovor koji traže ovaj:

Da si barem malo mršavija
i imaš malo sjajniju kosu,

bila bi tako sretna i nevjerojatna."

I kada smo u backstageu dajemo odgovor

koji možda zvuči da je tako.

Kažemo: "Zaista je divno putovati,

i uzbudljivo je raditi s kreativnim,
nadahnjujućim i strastvenim ljudima."

Sve je to istina, ali to je samo dio priče,

ono što nikad ne kažemo ispred kamera,

što ja nikada nisam rekla pred kamerama,

jest: "Ja sam nesigurna."

A nesigurna sam zato što moram razmišljati

kako izgledam svaki dan.

I ako se ikada pitate:

"Da imam mršavije noge i
sjaniju kosu, bih li bila sretnija?"

samo morate upoznati skupinu modela,

jer oni imaju najmršavije noge i
najsjaniju kosu i odličnu odjeću,

a najvjerojatnije su psihički
najnesigurnije osobe na svijetu.

Kada sam pisala ovaj govor bilo mi je jako teško

biti iskrena, jer, s jedne strane,

osjećala sam se veoma
nelagodno doći ovdje i reći:

"Gledajte, primila sam sve ove povlastice
jer su se karte posložile u moju korist",

i bilo mi je neugodno nastaviti ovako:

"i to me ne usrećuje uvijek".

Ali najteže mi je bilo raspakirati nasljeđe

spolne i rasne potlačenosti

kada sam ja jedna od glavnih korisnika.

Također sam sretna i počašćena što sam ovdje

i smatram da je sjajno što sam došla

prije nego što je prošlo 10, 20 ili 30 godina
kada bih imala još više agencija u karijeri,

jer, možda tada ne bih pričala o svom prvom poslu,

ili kako sam plaćala školovanje,

što mi se sada čini veoma važnim.

Ako ima poanta u ovom govoru, nadam se da je to

da se svatko od nas osjeća ugodnije priznajući

snagu slike u našim zapaženim uspjesima

i našim zapaženim neuspjesima.

Hvala. (Pljesak)