Kris Anderson: Pretpostavljam da ćemo pričati o tvom životu, koristeći neke fotografije koje si mi poslala. Mislim da bi trebalo da počnemo ovom. U redu, ko je ovo? Martina Rotblat: To sam ja, sa našim najstarijim sinom, Ilajem. Imao je oko pet godina. Ovo je snimljeno u Nigeriji odmah posle polaganja pravosudnog ispita u Vašingtonu. KA: OK, ali ovo baš i ne izgleda kao Martina. MR: Tako je. Tada sam bila muško, tako sam odrasla. Pre nego što sam prešla iz muškarca u ženu, iz Martina u Martinu. KA: Odrasla si kao Martin Rotblat. MR: Tačno. KA: I oko godinu dana posle ove slike oženila si se jednom divnom ženom. Da li je to bila ljubav na prvi pogled? Kako se to desilo? MR: Bila je ljubav na prvi pogled. Videla sam Binu u jednoj diskoteci u Los Anđelesu, kasnije smo počele da živimo zajedno, ali čim sam je videla, primetila sam auru energije oko nje. Zamolila sam je za ples. Rekla je da je videla auru energije oko mene. Bila sam samohrani otac, ona samohrana majka. Pokazali smo jedno drugom slike naše dece i u srećnom smo braku već trećinu veka. (Aplauz) KA: U to vreme si bila važan preduzetnik, radila sa satelitima. Mislim da si imala dve uspešne kompanije, a potom si počela da radiš na problemu korišćenja satelita u revoluciji radija. Reci nam o tome. MR: Da. Uvek sam volela svemirsku tehnologiju i sateliti su, po mom mišljenju, kao kanui koje su naši preci gurnuli u vodu. Bilo mi je zanimljivo da budem deo navigacije okeana na nebu, i kako sam razvijala razne tipove sistema satelitske komunikacije, bilo je najvažnije da lansiram veće i moćnije satelite, a posledica toga bi bile manje antene koje primaju signal, i posle direktnog televizijskog emitovanja, ideja mi je bila da ako bismo napravili moćniji satelit, prijemna antena bi bila toliko mala, da bi bila sam deo paraboličnog tanjira, ravna pločica ugrađena na krov automobila, i bilo bi moguće imati satelitski radio širom zemlje, i to je danas Sirius XM. KA: Sjajno. Ko ovde koristi Sirius? (Aplauz) MR: Hvala vam na mesečnim pretplatama. (Smeh) KA: To je uspelo, uprkos svim tadašnjim predviđanjima. Doživelo je ogroman komercijalni uspeh, ali ubrzo posle, ranih devedesetih, u tvom životu se desila velika promena i postala si Martina. MR: Tačno. KA: Reci mi, kako se to desilo? MR: Desilo se kroz konsultacije sa Binom i naše četvoro divne dece, razgovarala sam sa svakim od njih da se osećam da je moja duša uvek bila ženska, ali sam se plašila da će mi se ljudi smejati ako je pokažem, pa sam je uvek držala u sebi i pokazivala samo svoju mušku stranu. I svako od njih je imao drugačije viđenje. Bina je rekla: "Ja volim tvoju dušu, i bilo da je spolja Martin ili Martina, meni nije važno, volim tvoju dušu." Moj sin je rekao: "Ako postaneš žena, da li ćeš i dalje biti moj otac?" Rekla sam, naravno, uvek ću biti tvoj otac, i danas sam njegov otac. Moja najmlađa ćerka je uradila najsjajniju stvar petogodišnjakinje. Govorila je ljudima: "Volim mog tatu, i ona voli mene". Uopšte nije imala problem sa stapanjem rodova. KA: I par godina kasnije, objavila si ovu knjigu: "The Apartheid of Sex." Šta je tvoja teorija u toj knjizi? MR: Moja teorija je da na svetu ima 7 milijardi ljudi i zapravo, 7 milijardi jedinstvenih načina da se izrazi rod. I ako ljudi možda imaju genitalije muškarca ili žene, genitalije ne određuju vaš rod ili čak zapravo ni vaš seksualni identitet. To je samo stvar anatomije i reproduktivnih organa, a ljudi bi mogli da odaberu koji god žele rod, da ih društvo ne prisiljava u kategorije muškarca ili žene, kao što je Južna Afrika prisiljavala ljude u kategorije crnaca ili belaca. Iz antropologije znamo da je rasa fikcija, iako je rasizam veoma, veoma stvaran, i iz kulturologije znamo da je podela na muški i ženski rod konstruisana. Stvarnost je rodna fluidnost koja pokriva čitav kontinuum od muškog do ženskog. KA: Ti se ne osećaš uvek 100% kao žena. MR: Tačno. Na neki način menjam rod onoliko često koliko i frizure. KA: (Smeh) OK, ovo je tvoja prelepa ćerka, Dženesis. Pretpostavljam da je bila ovih godina kada se nešto strašno desilo. MR: Da, odjednom nije mogla da se penje uz stepenice do svoje sobe u našoj kući, i posle nekoliko meseci poseta lekarima, dijagnostikovana joj je retka, skoro sigurno smrtna bolest zvana plućna arterijska hipertenzija. KA: Kako ste reagovali na to? MR: Pa, prvo smo pokušali da je odvedemo kod najboljih mogućih lekara. Stigli smo do Nacionalnog dečjeg medicinskog centra u Vašingtonu. Načelnik pedijatrijske kardiologije rekao nam je da će je uputiti na transplantaciju pluća, ali da se ne nadamo mnogo, jer je veoma mali broj pluća dostupan, naročito za decu. Rekao je da su umrli svi koji su oboleli od ove bolesti, i ako je neko od vas gledao film "Lorenzo's Oil", tamo postoji scena gde se glavni lik skotrlja niz stepenice, plačući i kukajući nad sudbinom svog sina, i upravo tako smo se osećali zbog Dženesis. KA: Ali to niste prihvatili kao ograničenje. Počeli ste da istražujete i vidite da li nekako možete da pronađete lek. MR: Tako je. Ona je tada nedeljama bila na intenzivnoj nezi, a Bina i ja smo se smenjivali u bolnici, dok je ono drugo čuvalo ostalu decu, a kada sam ja bila u bolnici, a ona spavala, išla sam u bolničku biblioteku. Pročitala sam svaki članak koji sam našla o plućnoj hipertenziji. Nikada nisam učila biologiju, čak ni na fakultetu, pa sam morala da krenem od osnova, sve do fakultetskog nivoa i onda medicinskih knjiga, članaka, napred-nazad, i na kraju sam znala dovoljno da bih mislila da je moguće da neko može da pronađe lek. Osnovali smo neprofitnu fondaciju. Napisala sam opis, tražila od ljudi da podnesu radove, a mi bismo plaćali medicinska istraživanja. Postala sam stručnjak u toj oblasti - lekari su mi rekli, Martina, stvarno cenimo svo finansiranje koje si obezbedila, ali nećemo uspeti da pronađemo lek na vreme da bismo spasili tvoju ćerku. Međutim, postoji jedan lek koji razvija kompanija "Burroughs Wellcome" i koji bi mogao da uspori napredak bolesti, ali tu kompaniju je upravo kupila kompanija "Glaxo Wellcome". Oni su odlučili da ne razvijaju nikakve lekove za retke bolesti, možda možeš da iskoristiš svoju stručnost u satelitskim komunikacijama da razviješ taj lek za plućnu hipertenziju. KA: Kako si, zaboga, dobila pristup tom leku? MR: Otišla sam u "Glaxo Wellcome" i pošto su me odbili tri puta i zalupili mi vrata pred nosom, jer nisu hteli da daju licencu za lek stručnjaku za satelitske komunikacije, nisu nikome hteli da daju lek, i mislili su da nisam stručna, konačno sam uspela da ubedim mali tim ljudi da rade sa mnom i da razvijem kredibilitet. Slomila sam njihov otpor, a usput, oni se nisu ni nadali da će ovaj lek delovati, pokušavali su da mi kažu: "Samo traćite vreme. Žao nam je zbog vaše ćerke." Ali konačno, za 25.000 dolara i dogovor da platim 10% od bilo kakvih prihoda koje ostvarimo, pristali su da mi daju svetska prava na lek. KA: Lek si izbacila na tržište na sjajan način, naplaćujući samo toliko da pokriješ troškove. MR: O da, Kris, ali to nije taj lek - pošto sam napisala ček na 25.000 dolara, i rekla: "U redu, gde je lek za Dženesis?" oni su rekli: "Oh, Martina, ne postoji lek za Dženesis. Ovo je samo nešto što smo isprobali na pacovima." I dali su mi plastičnu vrećicu sa malom količinom praška. Rekli su: "Nemoj ovo davati ljudima", i dali mi papir koji kaže da je to patent, i od toga je trebalo da shvatimo kako da napravimo ovaj lek. Sto hemičara u SAD-u, sa najboljih univerziteta, zaklelo se da taj mali patent nikad neće moći da postane lek. I ako se pretvori u lek, neće moći da se primeni, jer mu je vreme poluraspada bilo samo 45 minuta. KA: A ipak, godinu-dve kasnije, imala si lek koji je pomogao Dženesis. MR: Kris, izuzetna stvar je da ova potpuno bezvredna količina praška, koja je dala iskru obećanja nade za Dženesis, ne samo da danas održava u životu Dženesis i druge ljude, nego i donosi skoro milijardu ipo dolara zarade godišnje. (Aplauz) KA: Eto. Ti si ovu kompaniju iznela na berzu, zar ne? I stekla ogromno bogatstvo. I koliko si ono platila Glaxu, posle onih 25.000? MR: Da, pa, svake godine im plaćamo 10% od milijardu ipo, 150 miliona dolara, prošle godine 100 miliona dolara. To im je najbolja zarada na investiciju koju su ikada imali. (Smeh) KA: A najbolja od svih vesti, pretpostavljam, je ovo. MR: Da, Dženesis je apsolutno predivna mlada dama. Živa je, zdrava, danas ima 30 godina. Tu smo ja, Bina i Dženesis. Ono što je naizuzetnije u vezi s njom, je da je mogla da sa svojim životom uradi bilo šta, i veruj mi, ako odrastaš sa ljudima koji ti u lice govore da patiš od smrtne bolesti, ja bih verovatno otrčala na Tahiti i ne bih volela nikog više da vidim. Umesto toga, ona bira da radi u "United Therapeutics". Kaže da želi da uradi sve što može kako bi pomogla da ljudi koji pate od retkih bolesti dobiju lekove, i danas je ona vođa naših projekata za javne aktivnosti, gde pomaže da se cela kompanija digitalno ujedini i sarađuje na pronalasku lekova za plućnu hipertenziju. KA: Ali nisu svi sa ovom bolešću te sreće. Još uvek mnogi umiru, a vi se i protiv toga borite. Kako? MR: Tako je, Kris. Samo u SAD-u oko 3000 ljudi godišnje, možda 10 puta toliko na celom svetu, i dalje umire od ove bolesti jer lekovi usporavaju napredak bolesti, ali je ne zaustavljaju. Jedini lek za plućnu hipertenziju i plućnu fibrozu, cističnu fibrozu, emfizem, hroničnu opstruktivnu bolest pluća, od koje je umro Lenard Nimoj, je transplantacija pluća, ali na žalost, pluća su dostupna samo za 2000 ljudi u SAD godišnje, dok skoro pola miliona ljudi godišnje umire od poslednjeg stadijuma plućnih bolesti. KA: Kako možete da utičete na to? MR: Bavim se mogućnošću da, baš kao što večno održavamo automobile, avione i zgrade uz pomoć neograničene količine rezervnih i mašinskih delova, zašto ne napravimo neograničenu količinu organa za transplantaciju kako bi ljudi živeli neograničeno, posebno ljudi sa plućnim bolestima. Udružili smo se sa Kregom Venterom, koji je dekodirao ljudski genom, i sa kompanijom koju je osnovao sa Piterom Diamandisom, osnivačem X nagrade, da genetski modifikujemo genom svinje, kako ljudsko telo ne bi odbacivalo organe svinje, i da tako napravimo neograničenu zalihu organa za transplantaciju. To radimo kroz našu kompaniju, "United Therapeutics". KA: Dakle, zaista veruješ da u roku od decenije, ovaj nedostatak organa za transplantaciju može da se reši, pomoću njih? MR: Apsolutno, Kris. Sigurna sam u to, koliko sam bila sigurna u uspeh koji smo doživeli sa direktnim TV prenosom, Sirus XM. To u stvari nije nuklearna fizika. To je jednostavno sekvenciranje jednog po jednog gena. Veoma smo srećni da smo rođeni u vreme kad je sekvenciranje genoma rutinska radnja, a izuzetni ljudi u "Synthetic Genomics" mogu da pronađu određeni gen svinje, da nađu problematične gene i poprave ih. KA: Ali ne samo tela - mada je to izuzetno. (Aplauz) Tebe ne interesuju samo dugotrajna tela. Nego i dugotrajni umovi. Mislim da ovaj grafik tebi govori nešto veoma važno. Šta ovo znači? MR: Ovo dolazi od Reja Kurcvela, i znači da razvoj računarske obrade, hardvera, softvera, napreduje takvim tempom da će do 2020, kao što smo videli u ranijim govorima, postojati informaciona tehnologija koja obrađuje informacije i svet oko nas istom brzinom kao i ljudski um. KA: S tom činjenicom u vidu, ti se pripremaš za taj svet, verujući da ćemo uskoro moći - šta, da sadržaj naših umova nekako sačuvamo zauvek? Kako to objašnjavaš? MR: Pa, Kris, mi radimo na tome da napravimo situaciju gde ljudi mogu da naprave datoteku uma, a to je kolekcija njihovih osobina, njihove ličnosti, sećanja, osećanja, verovanja, stavova i vrednosti, svega što smo do sada pretočili u Gugl, Amazon, Fejsbuk, i sve te informacije koje se tu nalaze, u narednih par decenija, kada softver bude mogao da sažme svest, moći će da ožive svest koja će uskoro biti u našoj datoteci uma. KA: Ti se ne šališ u vezi s ovim. Ozbiljna si. Ko je ovo? MR: To je robotska verzija moje voljene supruge, Bine. Zovemo je Bina 48. Progamirala ju je firma "Hanson Robotics" iz Teksasa. To je duplerica iz magazina Nacionalna geografija sa jednim od njenih čuvara, i ona luta internetom i ima stotine sati Bininih manerizama, ličnosti. Ona je kao dvogodišnje dete, ali govori stvari koje ljude obaraju s nogu, a to je možda najbolje prenela novinarka Njujork Tajmsa, Ejmi Harmon, dobitnica Pulicerove nagrade, koja kaže da njeni odgovori često frustriraju, ali često su i zanimljivi kao odgovori neke žive osobe koju je intervjuisala. KA: Da li razmišljaš i nadaš se da će ova verzija Bine na neki način živeti zauvek, ili će neka buduća bolja verzija moći da živi zauvek? MR: Ne samo Bina, nego svi. Znaš, skoro ništa nas ne košta da pohranimo datoteke svog uma na Fejsbuk, Instagram, šta god. Mislim da su društveni mediji jedan od najizuzetnijih izuma našeg doba, i kako nam postaju dostupne aplikacije koje dozvoljavaju da sve više poboljšamo virtuelne pomoćnike, i razvijamo svesne operativne sisteme, svi na svetu, milijarde ljudi će moći da razviju svoje umne klonove koji će na internetu živeti njihov život. KA: Martina, stvar je u tome da, u bilo kom normalnom razgovoru ovo zvuči potpuno suludo, ali u kontekstu tvog života, onoga što si uradila, nekih stvari koje smo čuli ove nedelje, realnosti koje konstruišu naši umovi, ti se ne bi kladila protiv toga. MR: Mislim da nije značajno kad ja to kažem. Ja samo prenosim aktivnosti koje sprovode sjajne kompanije u Kini, Japanu, SAD, Evropi. Desetine miliona ljudi programiraju kod koji izražava sve više aspekata naše ljudske svesti, i ne morate biti genije da shvatite da će se sve ujediniti i na kraju stvoriti ljudsku svest, a to će svima biti važno. U životu ima toliko stvari, i ako možemo da imamo simulakrum, svog digitalnog dvojnika koji nam pomaže u čitanju knjiga, kupovini, koji je naš najbolji prijatelj, mislim da će naši umni klonovi, naše digitalne verzije na kraju biti naši najbolji prijatelji, i za mene i Binu lično, mi se volimo do ludila. Svaki dan govorimo da se volimo još više nego pre 30 godina. I ideja o klonovima uma i regenerisanim telima, za nas, Kris, znači da naša ljubav može večno da traje. Nikad ne dosadimo jedna drugoj, sigurna sam da nikad nećemo. KA: Verujem da je Bina ovde, zar ne? MR: Jeste. KA: Da li imamo bežični mikrofon? Bina, da li bi došla na scenu? Moram da ti postavim jedno pitanje. Osim toga, moramo da te vidimo. (Aplauz) Hvala, hvala. Pridruži se Martini ovde. Vidi, kad ste se venčale, da ti je neko rekao da će kroz nekoliko godina čovek za koga si se udala postati žena, a da ćeš ti nekoliko godina kasnije postati robot - (Smeh) - kako je to bilo? Bina Rotblat: To je zaista uzbudljiva avantura, i tada to nikad ne bih pomislila, ali počeli smo da postavljamo ciljeve i da ostvarujemo zamisli, i ubrzo smo sve više napredovali a i dalje ne stajemo, što je sjajno. KA: Martina mi je rekla nešto veoma lepo, pre ovoga, preko Skajpa, a to je da je želela da kao umna datoteka živi stotinama godina, ali ne bez tebe. BR: Tako je, želimo to da uradimo zajedno. Mi smo i pristalice krionike i želimo da se probudimo zajedno. KA: Samo da znate, po mom mišljenju, ovo nije samo jedna od najneverovatnijih životnih priča koju sam čuo, ovo je jedna od najneverovatnijih ljubavnih priča koju sam čuo. Stvarno je uživanje što ste obe ovde na TEDu. Mnogo vam hvala. MR: Hvala. (Aplauz)