Sačinjeni smo od vrlo malih dijelova, a nalazimo se u veoma velikom svemiru, a činjenica je da nam ne ide dobro razumijevanje stvarnosti ni na jednoj od tih skala, i to zato što naš mozak nije evoluirao u razumijevanju svijeta u tim skalama. Umjesto toga, zarobljeni smo u ovom vrlo uskom dijelu percepcije točno u sredini. Ali još čudnije, čak ni u tom dijelu stvarnosti koji nazivamo dom, ne vidimo većinu radnji koje se dešavaju. Uzmite boje za primjer. Ovo je svjetlosni val, elektromagnetsko zračenje koje odskače od objekata i pogađa specijalizirane receptore u pozadini našeg oka. Ali ne vidimo sve valove koji postoje. Zapravo, ono što vidimo je manje od 10 trilijuntinki od onoga što postoji. Postoje radio valovi i mikrovalovi, i x-zrake, i gama zrake koje trenutno prolaze kroz vaše tijelo i niste nimalo svjesni toga, jer nemate prikladne biološke receptore za opažanje tih signala. Vodi se tisuće razgovora mobilnim telefonom koji trenutno prolaze kroz vas, i krajnje ste slijepi za njih. Ove stvari nisu inherentno nevidljive. Zmije vide dio infracrvenog spektra u svojoj stvarnosti, a pčele uključuju ultraljubičasto u svoj pogled na svijet, i naravno, mi ugrađujemo uređaje u naše automobile koji primaju signale u rasponu radijske frekvencije, i izumili smo uređaje u bolnicama koji detektiraju raspon x-zraka. Ali ne možete osjetiti ništa od toga sami, bar ne još, jer ne dolazite opremljeni s pravim senzorima. Sad, što to znači je da je naš doživljaj stvarnosti ograničen našom biologijom, a to govori protiv opće prihvaćene ideje da naše oči i naše uši, i naši prsti osjete objektivnu stvarnost koja je vani. Umjesto toga, naš mozak vidi samo mali dio svijeta. Sad, u životinjskom carstvu, različite životinje detektiraju različite dijelove stvarnosti. U slijepom i gluhom svijetu krpelja, važni signali su temperatura i maslačna kiselina; u svijetu ribe duha njezin osjetni svijet je obojan električnim poljem; a za šišmiša s eholokacijom, stvarnost je stvorena pomoću valova stlačenog zraka. To je dio njihovog ekosustava koji mogu osjetiti, i imamo znanstvenu riječ za to. To se zove umwelt, što je njemačka riječ za svijet oko nas. Sad, vjerojatno, svaka životinja pretpostavlja da je njezin umwelt cijela objektivna stvarnost koja postoji, jer zašto bi ste ikada stali i zamislili da postoji nešto izvan onoga što osjetimo. Umjesto toga, ono što svi radimo je prihvaćamo stvarnost kakva nam je prikazana. Hajdemo podići svijest o ovome Zamislite da ste pas tragač. Vaš cijeli život je mirisanje. Imate dugu njušku koja ima 200 milijuna mirisnih receptora u sebi, i imate mokre nosnice koje privlače i hvataju mirisne molekule, i vaše nosnice čak imaju otvore tako da možete ispuniti nos zrakom. Sve oko vas se vrti oko mirisa. Jednog dana, zastanete u svom traganju s otkrićem. Pogledate svog ljudskog vlasnika i pomislite, "Kako je to imati tako jadan, osiromašen nos kao čovjek? (Smijeh) Kako je to udahnuti mizerno male količine zraka? Kako možete neznati da je tamo mačka udaljena 100 metara, ili da je vaš susjed bio na upravo ovom mjestu prije šest sati?" (Smijeh) Zbog toga što smo ljudi, nikada nismo doživjeli taj svijet mirisa, pa nam ne nedostaje, jer smo čvrsto postavljeni u naš umwelt. Pitanje je, moramo li biti u njemu? Kao neuroznanstvenik, zainteresiran sam na koje načine tehnologija možda može proširiti naš umwelt, i kako će to promjeniti iskustvo bivanja čovjekom. Već znamo da možemo spojiti našu tehnologiju s biologijom, jer postoje stotine tisuća ljudi koji hodaju uokolo s umjetnim sluhom i umjetnim vidom. Način na koji to radi je, uzmete mikrofon i digitalizirate signal, i postavite jedan kraj elektrode direktno u unutarnje uho. Ili ako se radi o implantatima retine, uzmete kameru i digitalizirate signal, i zatim stavite ploču elektroda direktno u optički živac. A čak prije 15 godina postojalo je mnogo znanstvenika koji su mislili da ovakva tehnologija neće raditi. Zašto? Jer ova tehnologija priča jezikom Silicijske doline, a to nije ni sličan dijalekt poput naših prirodnih bioloških osjetnih organa. Ali činjenica je da radi; mozak je vrlo uspješno shvatio signale. Kako da ovo shvatimo? Ovo je velika tajna: vaš mozak ne čuje ili vidi ništa od ovoga. Vaš mozak je zaključan u trezoru tišine i mraka unutar vaše lubanje. Sve što ikada vidi su elektrokemijski signali koji dolaze različitim žicama za podatke i jedino to obrađuje, ništa više. Sad, nevjerojatno, mozak je vrlo sposoban u primanju ovih signala i razlučivanju obrazaca, i pridavajući im značenja, što uzima ovaj unutarnji svemir i od toga sastavlja priču ovoga, vašeg subjektivnog svijeta. Ovo je ključna stvar: Vaš mozak ne zna i ne zanima ga odakle prima podatke. Koja god informacija dolazi, on prepozna što treba raditi s njom. I to je vrlo efikasan uređaj. To je računalo za generalnu upotrebu, uzima sve unutra i prepoznaje što treba raditi s time, i to, mislim, oslobađa Majku prirodu da isprobava s različitim metodama ulaza. Ovo zovem P.H. model evolucije, i ne bi govorio previše o tehnikalijama, ali P.H znači Potato Head [Krumpirova Glava], koristim to ime kako bih naglasio sve ove senzore koje znamo i volimo, poput naših očiju i naših ušiju i naših prstiju, svi su oni periferni plug-and-play uređaji: priključite ih i možete se igrati. Mozak odlučuje što će napraviti s podacima koji ulaze. I kada pogledate životinjsko carstvo, vidite mnogo perifernih uređaja. Zmije imaju svoje toplinske jamice pomoću kojih detektiraju infracrveno, riba duh ima elektroreceptore, a zvjezdasta krtica ima ovaj nastavak s 22 prsta na njemu kojim osjeti okolinu i stvara 3D model svijeta, i mnoge ptice imaju magnetit pa se mogu orijentirati prema magnetskom polju planeta To znači da priroda ne mora konstantno redizajnirati mozak. Umjesto toga, s postavljenim osnovama funkcioniranja mozga, sve o čemu se priroda mora brinuti je dizajniranje novih periferija. Dobro. To znači ovo: Ono što proizlazi iz svega je da ne postoji ništa stvarno specijalno ili fundamentalno oko biologije s kojom dolazimo na ovaj svijet. To je samo ono što smo naslijedili iz kompleksnog puta evolucije. Ali ne moramo se toga pridržavati, naš najbolji dokaz toga načela dolazi iz nečega što se zove osjetna supstitucija. A ona se odnosi na unošenje informacija u mozak kroz neobične osjetne puteve, a mozak prepoznaje što raditi s njima. Sad, ovo možda zvuči spekulativno ali prvi članak koji prikazuje ovo je objavljen u časopisu Nature 1969. Znanstvenik, koji se zvao Paul Bach-y-Rita, stavio je slijepe ljude u prerađenu zubarsku stolicu i postavio je video kameru, i stavio je nešto ispred kamere, i tada bi ste to osjetili kako vas bode u leđa uz pomoć ploče uzvojnica. Ako postavite šalicu kave ispred kamere, osjetit ćete to na svojim leđima, i nevjerojatno, slijepi ljudi su vrlo dobro mogli odrediti što je ispred kamere jednostavno osjetivši to u dijelu njihovih leđa. Sad, postoje razni moderni modeli ovoga. Zvučne naočale snimaju video onoga što je ispred vas i pretvaraju to u zvučni pejzaž, kako se stvari pomjeraju, postaju bliže i dalje, to zvuči poput "Bzz, bzz, bzz." Zvuči kao kakofonija, ali nakon nekoliko tjedana, slijepi ljudi postaju vrlo dobri u razlikovanju što je ispred njih samo bazirano na tome što čuju. i to ne mora biti kroz uši: ovaj sustav koristi elektrotaktilnu ploču na čelu, štogod se nalazi ispred kamere, to osjetite na vašem čelu. Zašto čelo? jer ga ne koristite previše za nešto drugo. Najbolji moderni model se zove brainport, a to je mala elektroploča koja se nalazi na vašem jeziku, a video signal se pretvara u male elektrotaktilne signale i slijepi ljudi postanu dobri u korištenju ovoga da uspiju ubaciti loptu u koš ili mogu prolaziti kroz složen poligon s preprekama. Mogu vidjeti kroz svoj jezik. To zvuči potpuno ludo, zar ne? Zapamtite, vid je samo elektrokemijski signal koji putuje kroz vaš mozak. Vaš mozak ne zna odakle je signal došao. Samo prepoznaje što raditi s njim. Ono što radim u laboratoriju je zamjena osjetila za gluhe, i ovo je projekt koji sam započeo sa svojim studentom u labosu, Scott Novich koji ovo obrađuje u svom diplomskom. Ovo je ono što smo htjeli učiniti: htjeli smo da se zvuk iz svijeta prevede u neki oblik kako bi gluha osoba razumjela što je rečeno. Htjeli smo to napraviti, jer zbog sveprisutnost prijenosnih računala htjeli smo biti sigurni da ovo djeluje putem mobitela ili tableta, također htjeli smo omogućiti nošenje, nešto što možete nositi ispod odjeće. Ovo je koncept. Dok pričam, moj zvuk se snima uz pomoć tableta, a zatim se mapira na prsluku koji je pokriven s vibrirajućim motorima, poput motora u vašem mobitelu. Dok ja govorim, zvuk se prevodi u obrazac vibracija na vesti. Sad, ovo nije samo koncept: ovaj tablet odašilje Bluetooth, a ja trenutno koristim prsluk. Pa, dok ja govorim -- (Pljesak) -- zvuk se prevodi u dinamički obrazac vibracija. Osjetim svijet zvuka oko mene. Testirali smo ovo s gluhim ljudima, i ispalo je da nakon samo malo vremena, ljudi počinju osjećati, počinju razumijeti jezik prsluka. Ovo je Jonathan. On je star 37 godina. Diplomirao je. Rođen je posve gluh, što znači da postoji dio njegovog umwelta koji mu je nedostupan. Jonathan je vježbao s prslukom četiri dana, dva sata po danu, i evo ga petog dana. Scott Novich: Vi. David Eagleman: Scott kaže riječ, Jonathan ju osjeti na vesti, i zapiše na ploču. SN: Gdje. Gdje. DE: Jonathan je sposoban prevesti ovaj komplicirani obrazac vibracija u razumijevanje što je rečeno. SN: Dodir. Dodir. DE: Sad, on ovo ne čini -- (Pljesak) -- Jonathan ne čini ovo svjesno, jer obrazac je prekompliciran, već njegov mozak počinje otključavati uzorke i prepoznaje što podatci znače, a naše očekivanje je da, nakon nošenja ovoga oko tri mjeseca, imat će direktno percepcijsko iskustvo sluha na isti način kako slijepa osoba prelazi prstima preko braillea, značenje dolazi direktno bez ikakvih svjesnih radnji. Sad, ova tehnologija bi potencijalno mogla promjeniti igre, jer jedino drugo rješenje za gluhoću je implant kohleje, a to zahtjeva invazivnu operaciju. A ovo se može izgraditi 40 puta jeftinije od implantata kohleje te je omogućena tehnologija globalno, čak i najsiromašnijim zemljama. Sad, veoma smo ohrabreni rezultatima osjetne supstitucije, a ono o čemu smo mnogo razmišljali je osjetna nadogradnja. Kako bi smo koristili tehnologiju poput ove i dodali posve novu vrstu osjetila, proširili ljudski umwelt? Na primjer, možemo li ubacivati trenutne podatke s Interneta direktno u nečiji mozak, i mogu li oni razviti direktno perceptivno iskustvo? Ovo je eksperiment koji radimo u laboratoriju. Subjekt osjeti trenutne podatke s Interneta pet sekundi. Zatim, pojave se dva dugmeta, i mora odlučiti. Ne zna što se dešava. Mora odlučiti, i dobije odgovor nakon jedne sekunde. Sad, stvar je: subjekt ne zna što ti obrazci znače, ali vidimo postaje li bolji u otkrivanju koje dugme pritisnuti. Ne zna da mu prenosimo trenutne podatke s burze, i on odlučuje o kupovini i prodaji. (Smijeh) A odgovor mu govori je li postupio dobro ili ne. Ono što vidimo je, možemo li proširiti ljudski umwelt tako da on ima, nakon nekoliko tjedana, direktno perceptivno iskustvo o ekonomskim promjenama ovoga planeta. Kasnije ćemo vidjeti gdje smo dospjeli s tim. (Smijeh) Još jedna stvar koju radimo: prilikom govora ovog jutra, automatski smo pretražili Twitter za TED2015 hashtag, i radili smo automatsku sentimentalnu analizu, što znači, koriste li ljudi pozitivne riječi, ili negativne ili neutralne? i dok se to radilo, ja sam osjetio ovo, priključen sam na agregat emocija tisuće ljudi u stvarnom vremenu, i ovo je novi oblik ljudskog doživljaja jer sad mogu znati kako se svi osjećaju i koliko vam se ovo sviđa. (Smijeh) (Pljesak) Veći je doživljaj no što čovjek može normalno doživjeti. Također širimo umwelt pilota. U ovom slučaju, kroz prsluk prolaze podatci devet različitih veličina iz ovog quadkoptera, i nagib, i skretanje, i okretanje, i orjentacija i slušanje I to poboljšava pilotovu sposobnost da leti. U osnovi to je kao da produljuje svoju kožu tamo gore daleko. I to je samo početak. Ono što predviđamo je pilotska kabina sa svim mjerilima, i umjesto pokušavanja očitanja svega toga, možete to osjetiti. Živimo u svijetu informacija, i postoji razlika između pristupa hrpi podataka i doživljavanju istog. Mislim da ne postoji kraj mogućnostima što se tiče ljudskog unaprjeđenja Samo zamislite astronauta koji može osjetiti generalno zdravlje u međunarodnoj svemirskoj stanici ili, na primjer, osjetiti nevidljivi oblik osobnog zdravlja poput šećera u krvi i stanja svog mikrobioma, ili imati vid od 360 stupnjeva, ili vidjeti infracrveno ili ultraljubičasto. Ključ je sljedeći: kako se krećemo prema budućnosti, moći ćemo sami odabratI naše periferne uređaje. Ne moramo više čekati na senzorne poklone prirode po njenom vremenu, umjesto toga, poput svakog dobrog roditelja, dala nam je oruđe koje trebamo kako bi sami odredili svoj put. Pitanje je sad, kako želite ići iskusiti svoj svemir? Hvala vam. (Pljesak) Chris Anderson: Možeš li to osjetiti? DE: Da. Zapravo, ovo je prvi put da osjetim pljesak na prsluku. Lijepo je, poput masaže. (Smijeh) CA: Twitter je poludio. Twitter je poludio. Onaj eksperiment s burzom. Ovo je moguće prvi eksperiment koji sam sebi osigurava financije, ako bude uspješan? DE: Pa, to je istina, ne bi morao više pisati NIH-u. CA: Gledaj, hajde da budem skeptičan na minutu, ovo je nevjerojatno, ali nije li većina dokaza dosad govorila da osjetna supstitucija radi, ne nužno da osjetno unapređenje radi? Mislim, zar nije moguće da slijepa osoba može vidjeti kroz svoj jezik jer vidni korteks je još tamo, spreman za procesuiranje, i da je to nužno kao dio toga. DE: To je odlično pitanje. Zapravo ne znamo što je teorijska granica koliko podataka mozak može primiiti. Smatra se da je nevjerojatno fleksibilan. Znači kada osoba oslijepi, ono što smo zvali njihovim vidnom korom zamjene druge stvari, dodir, sluh, vokabular. To nam govori da kora radi jednu te istu stvar. Jednostavno provodi neke vrste računica na stvarima. i kada pogledamo uokolo, na braillea, na primjer, ljudi primaju informacije putem njihovih pristiju. Mislim da nema razloga da mislimo kako postoji teorijski limit čiji rub znamo. CA: Ako ovo uspije, bit ćete preplavljeni. Postoji jako puno mogućih primjena ovoga. Jeste li spremni na ovo? Oko čega ste najviše uzbuđeni, smjerom kojim ovo može ići? DE: Mislim da postoji jako puno primjena ovdje. U pogledu dalje od osjetne supstitucije, ono što sam spomenuo o astronautima u svemirskim postajama, oni provode puno vremena promatrajući stvari, a umjesto toga mogu jednostavno dobiti što se događa, jer ovo je jako dobro za multidimenzijske podatke. Ključ je u ovome: naš vidni sustav je dobar u detektiranju mrlja i rubova, ali je jako loš u onome što je svijet postao, što su zasloni s puno, puno podataka. Moramo bauljati kroz to s našim sustavima za pažnju. Dakle, ovo je način na koji jednostavno osjetimo stanje stvari, kao što znate stanje vašeg tijela dok stojite. Smatram da teška mašinerija, sigurnost, osjećanje stanja tvornice, vaše opreme, to je mjesto na kojem će ovo odmah proći. CA: David Eagleman, ovo je bio jedan fantastičan govor. Puno ti hvala. DE: Hvala tebi, Chris. (Pljesak)