Dobitnik Nobelove nagrade za ekonomiju Pol Krugman, napisao je: "Produktivnost nije sve, ali na duže staze, ona je skoro sve." Dakle, ovo je ozbiljno. Nema toliko mnogo stvari na svetu koje su "skoro sve". Produktivnost je glavni pokretač prosperiteta u društvu. Dakle, imamo problem. U najvećim evropskim ekonomijama, produktivnost je rasla pet procenata godišnje 50-ih, 60-ih i početkom 70-ih godina. Od '73. do '83. - tri procenta godišnje. Od '83. do '95. - dva procenta godišnje. Od 1995. - manje od jednog procenta godišnje. Statistika je ista u Japanu. Statistika je ista u SAD, uprkos kratkotrajnom skoku pre 15 godina, i uprkos svim tehnološkim inovacijama koje nas okružuju: internet, informacije, nove informacione i komunikacione tehnologije. Kada produktivnost raste tri procenta godišnje, duplira se životni standard svake generacije. Svaka generacija je dva puta bogatija od generacije svojih roditelja. Ali kada raste jedan procenat godišnje, potrebne su tri generacije da bi se udvostručio životni standard. Tokom ovog procesa, mnogi ljudi će biti siromašniji od svojih roditelja. Imaće manje svega: manje krovove, ili ih možda uopšte neće imati, manje dostupno obrazovanje, manje vitamina, antibiotika, vakcina - svega. Pomislite na sve probleme sa kojima se trenutno suočavamo. Sve. Postoji šansa da su nastali zbog krize produktivnosti. Odakle ova kriza? Jer su osnovni principi efikasnosti - efikasnost u organizacijama, u upravljanju - postali kontraproduktivni za ljudske napore. Svuda u javnim ustanovama - u kompanijama, u načinu na koji radimo, na koji izvodimo promene, investiramo - pokušajte da naučite da radite bolje. Uzmimo sveto trojstvo efikasnosti: jasnoća, merenje, odgovornost. One ljudski napor izbacuju iz koloseka. Postoje dva načina da se tome pristupi, da se dokaže. Jedan, onaj koji ja više volim, jeste neumoljiv, elegantan, zgodan - matematika. Ali bi puna matematička verzija potrajala, pa evo drugog. A to je da pogledamo štafetnu trku. To je ono što ćemo danas uraditi. To je življi, vizuelniji i takođe, brži način - to je trka. Nadajmo se da je brže. (Smeh) Finale svetskog šampionata za žene. Osam timova u finalu. Najbrži tim je američki tim. Oni imaju najbrže žene na svetu. One su favoriti za pobedu. Naročito ako ih uporedite sa nekim prosečnim timom, na primer francuskim, (Smeh) na osnovu njihovih najboljih rezultata u trci na 100 metara, ako saberete pojedinačna vremena američkih trkačica, one stižu na cilj 3,2 metra pre francuskog tima. A ove godine, američki tim je u odličnoj formi. Na osnovu njihovih najboljih rezultata ove godine, one stižu 6,4 metra pre francuskog tima, na osnovu podataka. Pogledaćemo trku. U jednom momentu videćete, pred kraj, da je Tori Edvards, četvrta američka trkačica, u prednosti. To ne iznenađuje - ove godine je osvojila zlatnu medalju u trci na 100 metara. I uzgred, Kristi Gejns, druga trkačica u američkom timu, je najbrža žena na svetu. Dakle, na svetu ima 3,5 milijarde žena. Gde su dve najbrže? U američkom timu. A ni druge dve trkačice u američkom timu nisu loše. (Smeh) Dakle, jasno je, američki tim je pobedio u ratu talenata. Ali iza, prosečni tim pokušava da ih sustigne. Hajde da pogledamo trku. (Video: Francuski komentatori prenose trku) (Video: Prenos trke se završava) Iv Morio: Pa šta se desilo? Najbrži tim nije pobedio, pobedio je sporiji. Uzgred, nadam se da cenite moje istorijsko istraživanje kako bih francuskinje prikazao u dobrom svetlu. (Smeh) Ali hajde da ne preterujemo, nije to arheologija. (Smeh) Ali zašto? Zbog saradnje. Kada čujete ovu rečenicu: "Zahvaljujući saradnji, celina vredi više nego zbir njenih delova." To nije poezija, to nije filozofija. To je matematika. Oni koji nose štafetu su sporiji, ali je njihova štafeta brža. Čudo saradnje: umnožava energiju, razumevanje u ljudskim naporima. Ona je suština ljudskih napora: kako radimo zajedno, kako svačiji trud doprinosti trudu onog drugog. Sarađujući možemo uraditi više sa manje. Šta se dogodi sa saradnjom kada se sveti gral - sveto trojstvo, čak - jasnoća, merenje, odgovornost - pojavi? Jasnoća. Izveštaji menadžmenta su puni žalbi na nedostatak jasnoće. Revizije usaglašenosti, dijagnoze konsultanata. Potrebno nam je više jasnoće, moramo razjasniti uloge, procese. To je kao kada bi trkači u timu rekli: "Da razjasnimo - gde tačno moja uloga počinje, a gde se završava? Da li treba da trčim 95 metara, 96, 97 ... ?" Važno je, budimo jasni. Ako kažete 97 metara, nakon 97 metara, ljudi će ispustiti štafetu, bilo da ima nekog da je prihvati ili ne. Odgovornost. Stalno pokušavamo da stavimo odgovornost u nečije ruke. Ko je odgovoran za ovaj proces? Treba nam neko odgovoran za ovaj proces. Dakle, u štafetnoj trci, pošto je dodavanje štafete važno, potreban nam je neko ko je jasno odgovoran za dodavanje štafete. Pa između svakog trkača, sada ćemo imati novog posvećenog sportistu, jasno posvećenog uzimanju štafete od jednog trkača i dodavanju sledećem. I imaćemo najmanje dvoje takvih. Pa, hoćemo li, u tom slučaju, pobediti u trci? To ne znam, ali je sigurno da bismo imali jasno razgraničenje, jasnu liniju odgovornosti. Znaćemo koga da krivimo. Ali nikada nećemo pobediti u trci. Ako bolje razmislite, više pažnje posvećujemo tome da znamo koga da okrivimo u slučaju neuspeha, nego stvaranju uslova za uspeh. Sva ljudska pamet uložena u stvaranje organizacija - urbanih struktura, sistema za procesuiranje - šta je pravi cilj? Da imamo krivca u slučaju neuspeha. Stvaramo organizacije podložne neuspehu, ali na usaglašen način, sa nekim ko je jasno odgovoran kad ne uspemo. I prilično smo uspešni u tome - u neuspehu. Merenje. Ono što se meri, biva urađeno. Vidite, da biste dodali štafetu, morate to uraditi u pravom momentu, u pravu ruku, pravom brzinom. Da biste uspeli, morate usmeriti energiju u svoju ruku. Energija u vašoj ruci, neće biti u vašim nogama. Ona će ići na štetu vaše merljive brzine. Morate viknuti dovoljno rano sledećem trkaču kada ćete dodati štafetu, da signalizirate svoj dolazak, da bi sledeći trkač mogao da se pripremi, da predvidi. I morate vikati glasno. Ali krv, energija koja će vam biti u grlu, neće vam biti u nogama. Jer znate, ima osmoro ljudi koji viču u isto vreme. Zato morate prepoznati glas svog kolege. Ne možete reći: "Jesi li to ti?" Prekasno! (Smeh) A sad, hajde da pogledamo trku na usporenom snimku, i koncentrišemo se na treću trkačicu. Pogledajte gde usmerava svoje napore, svoju energiju, svoju pažnju. Ne sve u svoje noge - to bi bilo sjajno za njenu brzinu - već i u svoje grlo, ruku, oko, mozak. To čini razliku u čijim nogama? U nogama sledeće trkačice. Ali kada sledeća trkačica trči super brzo, je li to zato što je uložila super napor, ili zbog načina na koji joj je treća trkačica predala štafetu? Ne postoji na svetu sistem merenja koji će nam dati odgovor na to pitanje. I ako nagrađujemo ljude na osnovu njihovog merljivog učinka, oni će svoju energiju, pažnju, krv, usmeriti ka onom što se može meriti - u svoje noge. A štafeta će pasti i usporiti. Saradnja ne predstavlja super napor, već način na koji raspoređujemo napor. Ona predstavlja rizik, jer se žrtvuje krajnja zaštita koju garantuje objektivno merljiv pojedinačni učinak. Ona predstavlja super razliku u učinku drugih, sa kojima nas porede. Znači, potrebno je biti glup da bi se sarađivalo. A ljudi nisu glupi; oni ne sarađuju. Znate, jasnoća, odgovornost, merenje, bili su u redu kada je svet bio jednostavniji. Ali biznis je postao mnogo složeniji. Moji timovi i ja smo merili evoluciju složenosti u biznisu. Danas je mnogo zahtevnije privući i zadržati klijente, steći prednost na globalnom nivou, stvoriti vrednost. I što biznis postaje složeniji, sve više, u ime jasnoće, odgovornosti i merenja, umnožavamo strukture, procese, sisteme, Znate, ovaj poriv za jasnoćom i odgovornošću povlači sa sobom kontraproduktivno umnožavanje linija razgraničenja, posredničkih kancelarija, koordinatora koji ne samo da pokreću ljude i resurse, već postavljaju i prepreke. I što je organizacija komplikovanija, sve je teže shvatiti šta se tačno dešava. Tako nam je potrebno sve više specifikacija, ovlašćenja, izveštaja, ključnih indikatora performansi, statističkih podataka. Stoga ljudi ulažu napor u ono što se može izmeriti, na uštrb saradnje. I kako se učinak smanjuje, dodajemo sve više struktura, procesa, sistema. Ljudi traće svoje vreme na sastancima, pišući izveštaje koje moraju da urade, ponište i ponovo urade. Na osnovu naše analize, timovi u ovakvim organizacijama troše između 40 i 80 procenata svog vremena gubeći vreme, ali radeći više i više, duže i duže, na sve manje vrednim aktivnostima. Ovo ubija produktivnost, čini da ljudi pate na poslu. Naše organizacije traće ljudsku pamet. Okrenule su se protiv ljudskih napora. Kada ljudi ne sarađuju, nemojte kriviti njihov pogled na svet, njihov mentalitet, njihovu ličnost - pogledajte situaciju na poslu. Da li je zaista u njihovom ličnom interesu da sarađuju ili ne, ako im je, kada sarađuju, pojedinačno sve gore? Zašto bi sarađivali? Kada krivimo ličnost umesto jasnoće, odgovornosti i merenja, dodajemo još i nepravdu na neefikasnost. Treba da stvorimo organizacije u kojima će pojedincima biti korisno sarađivati. Uklonite linije razgraničenja, posredničke kancelarije - sve ove komplikovane strukture za koordinaciju. Nemojte tražiti jasnoću, tražite neodređenost. Neodređenost se prepliće. Otklonite većinu kvantitativnih merenja za procenu učinka. Ubrzajte "Šta". Pripazite na saradnju, na "kako". Kako ste dodali štafetu? Da li ste je bacili ili ste je efikasno dodali? Da li ulažem energiju u nešto što se može izmeriti - svoje noge, svoju brzinu ili u dodavanje štafete? Vi, kao lideri, kao menadžeri, da li činite saradnju pojedinačno korisnom? Budućnost naših organizacija, naših kompanija, našeg društva zavisi od vašeg odgovora na ova pitanja. Hvala. (Aplauz)