Kada pomislimo na predrasude i pristrasnosti, skloni smo da mislimo na glupe i zle ljude koji rade glupe i zle stvari. Ovu ideju je lepo sumirao britanski kritičar Vilijem Hezlit, koji je napisao: "Predrasuda je dete neznanja." Želim da pokušam da vas ovde uverim da je ovo pogrešno. Želim da pokušam da vas uverim da su predrasude i pristrasnosti prirodne, često su racionalne, i često su čak i moralne, i mislim da čim ovo budemo razumeli, bićemo u boljem položaju da ih razumemo kada krenu po zlu, kada imaju užasne posledice, i bićemo u boljem položaju da znamo šta da radimo kada se ovo dogodi. Dakle, počnimo sa stereotipima. Vi me gledate, znate moje ime, znate izvesne podatke o meni, i mogli biste da donesete neke zaključke. Mogli biste da pravite pretpostavke o mojoj nacionalnosti, mojoj političkoj pripadnosti, mojim religijskim uverenjima. Stvar je u tome da su ove procene uglavnom tačne. Mi smo veoma dobri u ovakvim stvarima. I veoma smo dobri jer naša sposobnost da stereotipišemo ljude nije samo proizvoljni hir uma, već je pre specifičan primer opštijeg procesa, a to je da imamo iskustvo sa stvarima i ljudima u svetu koji upadaju u kategorije, i možemo da koristimo to iskustvo da pravimo generalizacije o novim slučajevima ovih kategorija. Svako ovde ima dosta iskustva sa stolicama i jabukama i psima, i na osnovu toga, mogli biste uočiti nepoznate primere i mogli biste pogoditi, možete sedeti na stolici, možete pojesti jabuku, pas će lajati. Sad, možda grešimo. Stolica bi mogla da se sruši ako sednete na nju, jabuka bi mogla biti otrovna, pas možda ne bi lajao, i zapravo, ovo je moj pas Tesi, koji ne laje. Ali većim delom, mi smo dobri u ovome. Većim delom, pravimo dobre pretpostavke kako u socijalnom tako i u nesocijalnom domenu, i kad ne bismo mogli da to činimo, kad ne bismo mogli da nagađamo o novim slučajevima na koje nailazimo, ne bismo preživeli. I zapravo, Hezlit kasnije u svom izvrsnom eseju priznaje ovo. On piše: "Bez pomoći predrasude i navike, ne bih bio u stanju da pronađem put kroz sobu, niti da znam kako da se rukovodim u bilo kojim okolnostima, niti šta da osećam u bilo kom životnom pogledu." Ili uzmite naklonosti. Ponekad delimo svet na nas protiv njih, na unutar grupe protiv van grupe, i ponekad kada ovo činimo, znamo da radimo nešto pogrešno, i nekako se stidimo toga. Ali u drugim prilikama se ponosimo time. Otvoreno to priznajemo. Moj omiljeni primer ovoga jeste pitanje koje je došlo iz publike na republikanskoj debati pred poslednje izbore. (Video) Anderson Kuper: Stižemo do vašeg pitanja, pitanja u sali, u vezi sa inostranom pomoći? Da, gospođo. Žena: Američki narod pati u našoj zemlji baš sada. Zašto nastavljamo da šaljemo inostranu pomoć drugim zemljama kada nam je potrebna sva pomoć koju možemo da pribavimo za sebe? AK: Guverneru Peri, šta kažete na to? (Aplauz) Rik Peri: Apsolutno, ja smatram da - Pol Blum: Svako od ljudi na sceni se složio sa premisom njenog pitanja, a to je da bi, kao Amerikanci, trebalo da više brinemo o Amerikancima nego o drugim ljudima. I zapravo, uopšte, ljudima često upravljaju osećanja solidarnosti, lojalnosti, ponosa, patriotizma, prema njihovoj zemlji ili prema njihovoj etničkoj grupi. Bez obzira na politiku, mnogi ljudi su ponosni što su Amerikanci, i favorizuju Amerikance u odnosu na druge zemlje. Stanovnici drugih zemalja isto osećaju za svoju naciju, i isto osećamo za naše nacionalnosti. Neki od vas mogu ovo odbaciti. Neki od vas mogu biti takve kosmopolite da mislite da nacionalnost i državljanstvo ne bi trebalo da imaju moralnog uticaja. Ali čak i vi sofisticirani prihvatate da bi trebalo da postoji neka prednost data unutar grupe u domenu prijatelja i porodice, ljudi kojima ste bliski, i tako čak i vi pravite razliku između nas protiv njih. Sad, ova razlika je dovoljno prirodna i često dovoljno moralna, ali može da pođe naopako, a ovo je bilo deo istraživanja sjajnog socijalnog psihologa Henrija Tažfela. Tažfel je rođen u Poljskoj 1919. godine. Otišao je na univerzitet u Francuskoj, jer kao Jevrejin nije mogao da ide na univerzitet u Poljskoj, i zatim se priključio francuskoj vojsci u Drugom svetskom ratu. Bio je uhvaćen i završio je kao zarobljenik ratnog logora, i to je bilo zastrašujuće vreme za njega, jer ako bi bilo otkriveno da je Jevrejin, mogao bi biti premešten u koncentracioni logor, gde najverovatnije ne bi preživeo. I zapravo, kada se rat završio i on je bio oslobođen, većina njegovih prijatelja i porodice su bili mrtvi. On se uključio u različite poslove. Pomagao je ratnim siročićima. Ali je imao dugotrajno interesovanje za nauku predrasuda, i tako kada se pojavila prestižna britanska stipendija za stereotipe, prijavio se za nju, i dobio ju je, i onda je započela ova neverovatna karijera. A ono čime je počela njegova karijera jeste uvid da je način na koji su mnogi ljudi razmišljali o holokaustu bio pogrešan. Mnogi ljudi, većina ljudi u to vreme, vide holokaust kao nekakvu tragičnu grešku Nemaca, neku genetsku mrlju, neku autoritarnu ličnost. A Tažfel je ovo odbacio. Tažfel je rekao da je ono što vidimo u holokaustu samo preuveličavanje normalnih psiholoških procesa koji postoji u svakom od nas. I da bi ovo istražio, uradio je seriju klasičnih studija sa britanskim adolescentima. U jednoj od tih studija, britanskim adolescentima je postavljao najrazličitija pitanja, i zatim je na osnovu odgovora govorio - "Pogledao sam vaše odgovore, i na osnovu njih, odredio sam da ste ili" - polovini je rekao - "ljubitelj Kandinskog, volite dela Kandinskog, ili ljubitelj Klea, volite dela Klea." To je bilo potpuno izmišljeno. Njihovi odgovori nisu imali veze sa Kandinskim ili Kleom. Oni verovatno nisu čuli za te umetnike. On ih je samo proizvoljno podelio. Ali ono što je otkrio jeste da su ove kategorije bile od značaja, tako da kada je kasnije davao subjektima novac, oni su preferirali da daju novac članovima sopstvene grupe nego članovima druge grupe. Još gore, bili su zapravo najzainteresovaniji da utvrde razliku između njihove grupe i drugih grupa, tako da bi prepustili novac za sopstvenu grupu ako bi čineći to mogli da daju drugoj grupi još manje. Čini se da se ova sklonost javlja veoma rano. Tako je moja koleginica i žena, Karen Vin, na Jejlu uradila niz istraživanja sa bebama gde je izlagala bebe lutkama, i te lutke imaju određene preferencije za hranu. Jedna od lutaka bi mogla da voli boraniju. Druga lutka bi mogla da voli integralne krekere. Testiraju bebine lične preferencije hrane i bebe tipično više vole integralne krekere. Ali pitanje je, da li je ovo važno bebama u tome kako tretiraju lutke? A znači dosta. One obično preferiraju lutku koja ima isti ukus za hranu kakav one imaju, i još gore, one zapravo preferiraju lutke koje kažnjavaju lutke sa različitim ukusom za hranu. (Smeh) Mi stalno vidimo ovu vrstu unutargrupne, izvangrupne psihologije. Vidimo je u političkim sukobima unutar grupa sa različitim ideologijama. Vidimo je u svojoj krajnosti u slučajevima rata, gde spoljnoj grupi ne samo da je dato manje, već je ona dehumanizovana, kao u nacističkoj perspektivi Jevreja kao gamadi ili vašaka, ili američkoj perspektivi o Japancima kao pacovima. Stereotipi takođe mogu da pođu naopako. Dakle, često su racionalni i korisni, ali ponekad su iracionalni, daju pogrešne odgovore, a u drugim prilikama vode do očigledno nemoralnih posledica. A slučaj koji je bio najviše izučavan je slučaj rase. Postoji fascinantno istraživanje koje je prethodilo izborima 2008. godine gde su socijalni psiholozi promatrali opseg u kojem su kandidati bili povezivani sa Amerikom, kao u nesvesnoj asocijaciji sa američkom zastavom. U jednoj od studija su uporedili Obamu i Mekejna, i pronašli su da je Mekejn više smatran Amerikancem nego Obama, i do izvesne mere, ljudi nisu toliko iznenađeni što to čuju. Mekejn je proslavljeni ratni heroj, i mnogi ljudi bi eksplicitno rekli da ima više američku priču od Obame. Ali su takođe uporedili Obamu sa britanskim premijerom Tonijem Blerom, i otkrili su da je Bler takođe smatran kao više američki od Obame, iako su subjekti eksplicitno shvatali da on uopšte nije Amerikanac. Ali oni su reagovali, naravno, na boju njegove kože. Ovi stereotipi i pristrasnosti imaju posledice u stvarnom svetu, ujedno suptilne i vrlo značajne. U jednoj skorijoj studiji, istraživači su stavljali oglase na Ibej za prodaju bejzbol kartica. Neke od njih su držale bele ruke, a druge crne. To su bile iste bejzbol kartice. One koje su držale crne ruke su dobile znatno manje ponude nego one koje su držale bele ruke. U istraživanju obavljenom na Stenfordu, psiholozi su ispitivali slučaj ljudi osuđenih zbog ubistva bele osobe. Ispostavilo se, kada se sve ostalo drži konstantnim, znatno je verovatnije da ćete biti pogubljeni ako izgledate kao čovek sa desne strane nego kao čovek sa leve strane, a to je većim delom jer čovek desno izgleda više prototipski crno, više prototipski afroamerički, i ovo očigledno utiče na odluke ljudi o tome šta da urade sa njim. Sada kada znamo sve ovo, kako da se borimo sa time? Postoje različiti pristupi. Jedan pristup je privući emocionalne reakcije ljudi, privući empatiju ljudi, i često to i radimo kroz priče. Tako da ako ste liberalni roditelj i želite da podstaknete svoju decu da veruju u vrednosti netradicionalnih porodica, možda ćete im dati knjigu kao što je ova. Ako ste konzervativni i imate drugačiji stav, možda ćete im dati knjigu kao što je ova. (Smeh) Ali uopšteno, priče mogu pretvoriti anonimne strance u ljude koji su važni, i ideja da nam je stalo do ljudi kada se fokusiramo na njih kao individue je ideja koja se javljala kroz istoriju. Tako je Staljin navodno rekao: "Pojedinačna smrt je tragedija, milion smrti je statistički podatak", a Majka Tereza je rekla: "Ako pogledam masu, nikada neću delovati. Ako pogledam pojedinca, hoću." Psiholozi su istraživali ovo. Na primer, u jednoj studiji, ljudima su dali listu činjenica o krizi, i posmatrano je koliko će oni donirati da bi razrešili krizu, a drugoj grupi nisu dali nikakve činjenice ali im je govoreno o pojedincu i dato im je ime i lice, i ispostavlja se da su oni dali daleko više. Ništa od ovoga nije tajna za ljude koji su angažovani u dobrotvornom radu. Ljudi nisu skloni da preplave ljude činjenicama i statistikom. Umesto toga, pokazujete im lica i ljude. Moguće je da širenjem naših simpatija ka pojedincu, one se mogu raširiti prema grupi kojoj pojedinac pripada. Ovo je Herijet Bičer Stou. Priča, možda izmišljena, je da ju je predsednik Linkoln pozvao u Belu Kuću usred Građanskog rata i rekao joj: "Dakle, ti si ta mala dama koja je započela ovaj veliki rat." A govorio je o "Čiča Tominoj kolibi". "Čiča Tomina koliba" nije velika knjiga filozofije ili teologije ili možda čak ni književnosti ali je obavila sjajan posao pridobijanja ljudi da se postave na mesto ljudi na čijem mestu se inače ne bi našli, da se postave na mesto robova. A to je mogao biti katalizator velike socijalne promene. U skorije vreme, posmatrajući Ameriku poslednjih nekoliko decenija, ima razloga verovati da su programi kao što je "Kozbi Šou" radikalno izmenili stavove Amerikanaca prema Afroamerikancima, dok su serije kao što je "Vil i Grejs" i "Moderna porodica" promenile stavove Amerikanaca prema gej muškarcima i ženama. Mislim da nije preterivanje reći da su važni katalizatori moralne promene u Americi bile situacione komedije. Ali ne radi se samo o emocijama, i želim da završim pozivajući se na moć razuma. U nekom trenutku u njegovoj divnoj knjizi "Bolji anđeli naše prirode", Stiven Pinker kaže, Stari zavet kaže - voli svog bližnjeg, a Novi zavet kaže - voli svog neprijatelja, ali ja ne volim nikog od njih, ne zaista, ali ne želim da ih ubijem. Znam da imam obaveze prema njima, ali moja moralna osećanja prema njima, moja moralna uverenja u vezi sa tim kako treba da se ponašam prema njima, nisu utemeljena u ljubavi. Utemeljena su u razumevanju ljudskih prava, verovanju da je njihov život isto toliko vredan za njih koliko i moj život za mene, i da bi ovo odbranio, on priča priču velikog filozofa Adama Smita, i želim da i ja ispričam ovu priču, mada ću je malčiće izmeniti zarad savremenog doba. Adam Smit počinje tražeći da zamislite smrt hiljada ljudi, i zamislite da su te hiljade ljudi u zemlji koja vam nije bliska. To bi mogla biti Kina ili Indija ili neka zemlja u Africi. I Smit kaže, kako biste reagovali? Vi biste rekli, pa to je šteta, i nastavili biste dalje sa svojim životom. Ako biste otvorili Njujork Tajms onlajn ili tako nešto, i otkrili ovo, a to nam se zapravo stalno dešava, idemo dalje našim životima. Ali zamislite umesto toga, kaže Smit, da saznate da će vam sutra odseći mali prst. Smit kaže, to bi bilo veoma bitno. Ne biste spavali te noći pitajući se o tome. Ovo postavlja pitanje: da li biste žrtvovali hiljade života da biste sačuvali svoj mali prst? Sada odgovorite na ovo u privatnosti svoje glave, ali Smit kaže, apsolutno ne, kakva užasna pomisao. I to onda postavlja pitanje, i kako Smit to izražava: "Kada su naša pasivna osećanja skoro uvek tako grozna i sebična, kako to da su naši aktivni principi često tako velikodušni i plemeniti?" A Smitov odgovor je: "To je razum, princip, savest. Ovo nas poziva, glasom sposobnim da zaprepasti najdrskiju od naših strasti, da smo samo jedan u mnoštvu, ni u kom pogledu bolji nego bilo ko drugi u njemu." Ovaj poslednji deo je ono što se često opisuje kao princip nepristrasnosti. Ovaj princip nepristrasnosti se manifestuje u svim svetskim religijama, u svim različitim verzijama zlatnog pravila, u svim svetskim moralnim filozofijama, koje se razlikuju na mnogo načina ali dele pretpostavku da bi trebalo procenjivati moralnost sa nepristrasne tačke gledišta. Najbolja artikulacija ovog stanovišta nije zapravo, za mene, potekla od teologa ili filozofa, već od Hemfrija Bogarta na kraju "Kazablanke". Upozorenje za one koji nisu gledali, on govori svojoj ljubavnici da moraju da se razdvoje zbog opšteg dobra, i kaže joj, a neću da oponašam akcent, no kaže: "Ne treba puno da bismo videli da problemi tri mala čoveka nisu ravni brdu pasulja u ovom ludom svetu." Naš razum može dovesti do toga da pređemo preko naših strasti. Naš razum nas može motivisati da povećamo našu empatiju, da napišemo knjigu kao što je "Čiča Tomina koliba", ili je pročitamo, i naš razum nas može motivisati da stvorimo običaje i tabue i zakone koji će nas sprečiti da postupamo po našim impulsima kada, kao racionalna bića, osećamo da bi trebalo da budemo zauzdani. To je ono što je ustav. Ustav je nešto što je postavljeno u prošlosti i važi za sadašnjost, i ono što on kaže jeste, bez obzira koliko bismo mogli da ponovo biramo popularnog predsednika za treći mandat, bez obzira na to koliko beli Amerikanci mogu birati da misle da žele da obnove instituciju ropstva, ne možemo. Obavezali smo se. Mi se takođe obavezujemo i na druge načine. Znamo da kada treba odabrati nekog za posao, za nagradu, mi smo snažno pristrasni u odnosu na njihovu rasu, pristrasni smo u odnosu na njihov pol, u odnosu na to koliko su privlačni, i nekad možemo reći: "Pa dobro, tako treba da bude." Ali drugi put kažemo: "Ovo je pogrešno." A da bismo se izborili sa ovim, ne samo da se više trudimo, već umesto toga postavljamo situacije gde ovi drugi izvori informacija ne mogu da nas učine pristrasnim, zbog čega mnogi orkestri slušaju muzičare na audiciji iza paravana, tako da imaju jedino informacije za koje veruju da treba da budu značajne. Smatram da predrasude i pristrasnosti ilustruju fundamentalnu dvojnost ljudske prirode. Imamo intuiciju, instinkte, emocije, i oni utiču na naše rasuđivanje i naše radnje na dobar i loš način, ali smo takođe sposobni za racionalno promišljanje i inteligentno planiranje, i možemo ih koristiti da, u nekim slučajevima, pokrenemo i negujemo naše emocije, a u drugim slučajevima, da ih zaustavimo. I na ovaj način nam razum pomaže da stvorimo bolji svet. Hvala vam. (Aplauz)