Zamislite da hodate kroz šumu. Pretpostavljam da mislite na skupinu drveća, ono što mi šumari nazivamo grupom, sa njihovim robusnim stablima i predivnim krošnjama. Da, drveće je osnova šume, ali šuma je mnogo više od onoga što vidite, i danas želim da promenim način na koji razmišljate o šumama. Vidite, pod zemljom je ovaj drugi svet, svet beskonačnih bioloških puteva koji povezuju drveće i dozvoljavaju im da komuniciraju i dozvoljavaju šumama da se ponašaju kao da su jedan organizam. Možda će vas podsetiti na neku vrstu inteligencije. Kako znam ovo? Evo moje priče. Odrasla sam u šumama Britanske Kolumbije. Ležala bih na tlu šume i zurila nagore u krošnje. Bile su ogromne. I moj deda je bio ogroman. On je bio drvoseča i birao bi posebna debla kedra i sekao ih u unutrašnjosti prašume. Deda me je naučio tihim i kohezivnim običajima šume i tome da je moja porodica utkana u šumu. Nastavila sam dedinim koracima. On i ja smo se zanimali za šume i moj prvi veliki "aha" trenutak bio je pored poljskog toaleta blizu našeg jezera. Naš jadni pas Džigs se okliznuo i upao u jamu. Deda je dotrčao sa ašovom da spasi jadnog psa. Bio je tamo dole i plivao u prljavštini. Ali dok je deda kopao po šumskom tlu, fasciniralo me je korenje i ono ispod njega, za šta sam kasnije saznala da je beli micelijum i ispod toga, crveni i žuti mineralni horizonti. Na kraju smo deda i ja spasili jadnog psa, ali tog trenutka sam shvatila da je paleta korenja i zemljišta zapravo osnova šume. I želela sam da znam više. Pa sam studirala šumarstvo. Ali uskoro sam se zatekla kako radim pored moćnih ljudi zaduženih za komercijalnu seču. Razmere krčenja šuma bile su uznemirujuće i uskoro sam se zatekla u konfliktnoj poziciji. Ne samo to, nego prskanje i orezivanje jasika i breza, kako bi se prokrčio put za isplativije sadnice borova i jela bilo je zapanjujuće. Činilo se da ništa ne može da zaustavi upornu industrijsku mašinu. Tako sam se vratila na školovanje i izučavala sam svoj drugi svet. Vidite, naučnici su tek otkrili u laboratoriji in vitro da jedan koren sadnice bora može da prenosi ugljenik na drugi koren sadnice bora. Ali ovo je bilo u laboratoriji, i zapitala sam se, može li ovo da se desi u pravim šumama? Mislila sam da može. Drveće u stvarnim šumama može da deli informacije pod zemljom. Ali ovo je bilo zaista kontroverzno i neki ljudi su mislili da sam luda i bilo mi je veoma teško da dobijem sredstva za istraživanje. Ali bila sam istrajna i na kraju sam sprovela neke eksperimente duboko u šumi, pre 25 godina. Uzgajila sam po 80 primeraka tri vrste: papiraste breze, Daglasove jele i zapadnog crvenog kedra. Pretpostavila sam da će breza i jela biti povezane mrežom pod zemljom, ali ne i kedar. On je bio u sopstvenom svetu. Skupila sam aparaturu i nisam imala novca, tako da sam morala to da uradim na jeftin način. Otišla sam u prodavnicu opreme za majstore - (Smeh) i kupila sam plastične kese i selotejp i tkaninu za prekrivanje, tajmer, papirno odelo i respirator. Onda sam pozajmila neke moderne stvari sa svog univerziteta: Gajgerov brojač, scintilacioni brojač, maseni spektrometar, mikroskope. Onda sam uzela neke zaista opasne stvari: špriceve pune radioaktivnog gasa ugljenik-14 ugljenik dioksid i boce pod visokim pritiskom pune stabilnog izotopa gasa ugljenik-13 ugljenik dioksid. Ali sve je bilo legalno. (Smeh) Da, ponešto sam zaboravila, bitne stvari: sprej protiv insekata, sprej protiv medveda, filter za respirator. Šta sad. Prvog dana eksperimenta, otišli smo do svog parčeta zemlje i oterali su nas grizli medvedica i njeno mladunče. A ja nisam imala sprej protiv medveda. Ali znate, tako to ide sa istraživanjem u šumi u Kanadi. (Smeh) Vratila sam se narednog dana i mama grizli i mladunče su nestali. Ovaj put smo se stvarno zaleteli i obukla sam belo papirno odelo, stavila respirator i onda sam stavila plastične kese preko svog drveća. Uzela sam ogromne špriceve i u kese ubrizgala gasove ugljen dioksida u vidu izotopa za praćenje, prvo u brezu. Ubrizgala sam radioaktivni gas, ugljenik-14 u kesu sa brezom. A za jelu, ubrizgala sam stabilni izotop gasa ugljenik-13 ugljenik dioksid. Koristila sam dva izotopa zato što sam se pitala da li je postojala dvosmerna komunikacija između ove dve vrste. Došla sam do poslednje kese, do osamdesetog primerka i odjednom se opet pojavila mama grizli. I počela je da me juri i špricevi su mi bili nad glavom i ubijala sam komarce i uskočila sam u kamionet i pomislila sam: "Zato ljudi rade istraživanja u laboratoriji." (Smeh) Čekala sam sat vremena. Pretpostavila sam da će ovoliko trebati da drveće upije ugljen-dioksid putem fotosinteze, pretvori ga u šećere, pošalje ga dole do korenja i možda, pretpostavljala sam, prebaci taj ugljenik pod zemljom do svojih suseda. Nakon što je prošao sat, spustila sam prozor, i proverila da li je grizli tu. Super, eto je tamo i jede svoje borovnice. Izlazim iz kamioneta i vraćam se poslu. Otišla sam do prve kese sa brezom, skinula sam kesu, prošla sam Gajgerovim brojačem preko njenog lišća. Khhh! Savršeno. Breza je upila radioaktivni gas. Trenutak istine. Otišla sam do drveta jele. Skinula sam kesu. Prevukla sam Gajgerov brojač preko iglica i čula sam predivan zvuk. Khhh! To je bio zvuk razgovora breze i jele i breza je govorila: "Hej, mogu li da ti pomognem?" A jela je govorila: "Da, možeš li mi poslati nešto ugljenika? Pošto je neko prebacio tkaninu preko mene." Došla sam do kedra i prešla sam Gajgerovim brojačem preko lišća i kao što sam i sumnjala, tišina. Kedar je bio u svom svetu. Nije bio povezan u mrežu koja je spajala brezu i jelu. Bila sam tako uzbuđena, trčala sam od zasada do zasada i proverila sam svih 80 komada. Dokazi su bili jasni. C-13 i C-14 su mi pokazivali da papirasta breza i Daglasova jela vode živahan dvostrani razgovor. Ispostavlja se da u to doba godine, tokom leta, ta breza šalje više ugljenika jeli nego što je jela vraćala brezi, naročito kad je jela bila u senci. U kasnijim eksperimentima otkrili smo suprotno, da je jela slala više ugljenika brezi nego što je breza jeli, a to je zato što je jela još rasla dok breza nije imala listova. Ispostavlja se da su dve vrste zavisne jedna od druge, poput jina i janga. U tom trenutku, sve mi se razbistrilo. Znala sam da sam otkrila nešto veliko, nešto što bi promenilo način na koji gledamo interakciju drveća u šumama, ne kao suparnike već kao članove tima. Takođe sam otkrila jake dokaze za ovu ogromnu podzemnu mrežu za komunikacije, za drugi svet. Zaista sam se nadala i verovala da će moje otkriće izmeniti to kako se bavimo šumarstvom, od krčenja i prskanja herbicidima do drugih metoda koji su više holistički i održivi, metoda koje su jeftinije i praktičnije. Gde mi je bila pamet? Vratiću se na to. Kako da se bavimo naukom u kompleksnim sistemima poput šuma. Kao naučnici za šume, moramo da istražujemo u šumama a to je zaista teško, kao što sam vam pokazala. I moramo da budemo sjajni u bežanju od medveda. Ali pre svega moramo biti istrajni, uprkos svim stvarima koje su protiv nas. I moramo da pratimo svoju intuiciju i svoja iskustva i postavljamo zaista dobra pitanja. Onda moramo da skupimo podatke i potvrdimo ih. Za mene, sprovela sam i objavila stotine eksperimenata u šumi. Neke od mojih najstarijih eksperimentalnih plantaža sada imaju preko 30 godina. Možete ih pogledati. Tako radi nauka o šumi. Sada želim da pričam o nauci. Kako su komunicirale papirasta breza i Daglasova jela? Ispostavlja se da su pričale ne samo jezikom ugljenika već i azota i fosfora i vode i odbrambenih signala i hemikalija alela i hormona - informacije. Znate, moram da vam kažem, pre mene, naučnici su mislili da su ovde uključene zajedničke podzemne simbioze zvane mikorize. Mikoriza bukvalno znači "koren gljive". Vidite njihove reproduktivne organe kada hodate kroz šumu. To su gljive. Ipak, gljive su samo vrh ledenog brega, jer iz tih stabljika rastu vlakna gljiva koja stvaraju micelijum i taj micelijum zarazi i koloniše korenje sveg drveća i biljaka. Tu gde dolazi do interakcije ćelija gljiva i korenja, trampi se ugljenik za hranljive materije i ta gljiva dobija te hranljive materije tako što raste kroz tlo i prekriva svaku česticu tla. Mreža je toliko gusta da može postojati stotine kilometara micelijuma pod jednim otiskom stopala. Ne samo to, taj micelijum povezuje različite jedinke u šumi, ne samo jedinke iste vrste nego između vrsta, poput breze i jele i to funkcioniše poput interneta. Vidite, poput svih mreža, mreža mikoriza ima čvorove i veze. Ovu mapu smo napravili ispitujući kratke delove DNK svakog drveta i svake jedinke gljive u delu šume Daglasove jele. Na ovoj slici krugovi predstavljaju Daglasove jele, tj. čvorove, a linije predstavljaju povezane puteve gljiva, tj. veze. Najveći, najtamniji čvorovi su i najprometniji. Njih zovemo centralnim drvećem, ili prisnije, drvećem-majkama, jer se ispostavlja da to centralno drveće pazi na svoj podmladak, na one koji rastu pod njima. Ako možete da vidite te žute tačke, to su mlade sadnice koje su se utvrdile unutar mreže starog drveća-majki. U jednoj šumi, drvo-majka može biti povezano sa stotinama drugog drveća. Koristeći praćenje putem izotopa, otkrili smo da drveće-majke šalje višak ugljenika kroz mrežu mikoriza do sadnica ispod njih, a ovo smo povezali sa porastom u preživljavanju sadnica povećanim za četiri puta. Svi znamo da više volimo sopstvenu decu i zapitala sam se, može li Daglasova jela da prepozna sopstvenu vrstu, poput mame grizli i njenog mladunčeta? Započeli smo eksperiment i zasadili smo drveće-majke sa njihovim i tuđim sadnicama. Ispostavlja se da zaista prepoznaju svoj rod. Drveće-majke kolonizuje svoj rod uz pomoć veće mreže mikoriza. Šalje im više ugljenika pod zemljom. Čak i smanjuje konkurenciju u smislu sopstvenog korenja kako bi napravilo više prostora za svoju decu. Kada je drveće-majke povređeno ili umire, takođe šalje mudre poruke narednoj generaciji sadnica. Koristili smo praćenje izotopom da bismo pratili kretanje ugljenika od povređenog drveta majke kroz njeno deblo do mreže mikoriza i do susednih sadnica, ne samo ugljenik već i odbrambeni signali. Ova dva sastojka povećala su otpornost tih sadnica na buduće stresove. Tako da drveće priča. (Aplauz) Hvala vam. Kroz razgovor, ono povećava otpornost čitave zajednice. To vas verovatno podseća na naše društvene zajednice i naše porodice, pa, makar na neke porodice. (Smeh) Vratimo se na početak. Šume nisu samo skupine drveća, one su složeni sistemi centara i mreža, koje se preklapaju i povezuju drveće i omogućavaju im komunikaciju i pružaju im mesta za povratne informacije i adaptaciju i ovo šumu čini otpornom. To je zato što postoji mnogo centralnog drveća i mreža koje se preklapaju. Ali takođe su i osetljive, ne samo na prirodne poremećaje, poput buba potkornjaka koje više vole veće, starije drveće već i na preveliku seču drveća, poput krčenja šuma. Vidite, možete skloniti dva ili tri centralna drveta ali postoji određena granica, pošto je centralno drveće nešto nalik zakivcima na avionu. Možete da izvadite jedan ili dva i avion će još leteti, ali ako izvadite previše njih ili onaj koji pridržava krila, ceo sistem će propasti. Da li sada drugačije razmišljate o šumama? (Publika) Da. Kul. Drago mi je. Sećate se da sam ranije rekla da sam se nadala da će moje istraživanje, da će moja otkrića izmeniti način na koji se bavimo šumarstvom. Želela sam da proverim to 30 godina kasnije ovde u Zapadnoj Kanadi. Ovo je oko 100 kilometara zapadno od nas, tik uz granicu Nacionalnog parka Banf. To je dosta krčenja. Nije baš sjajno. Godine 2014, Svetski institut za resurse izjavio je da je Kanada protekle decenije imala najveću stopu remećenja šuma od svih zemalja širom sveta, a kladim se da ste mislili da je to Brazil. U Kanadi, to je 3,6 procenata godišnje. Po mojoj proceni, to je oko četiri puta više od stope koja je održiva. Masivno remećenje na ovom nivou zna da utiče na vodene cikluse, da smanji prisustvo životinjskog sveta i da emituje gasove staklene bašte nazad u atmosferu što prouzrokuje još remećenja i još uginulog drveća. Ne samo to, nastavljamo da sadimo jednu ili dve vrste i istrebljujemo jasike i breze. Ovim pojednostavljenim šumama nedostaje kompleksnost i veoma su ranjive na infekcije i parazite. A kako se menja klima, ovo stvara savršenu situaciju za ekstremne događaje, poput pojave velikog broja planinskih potkornjaka koji su u preplavili Severnu Ameriku ili onaj ogromni požar pre nekoliko meseci u Alberti. Želim da se vratim na svoje poslednje pitanje: umesto da oslabljujemo svoje šume, kako da ih ojačamo i pomognemo im da se nose sa klimatskim promenama? Znate, sjajna stvar kod šuma kao kompleksnih sistema je da imaju ogroman kapacitet da se same leče. U našim skorašnjim eksperimentima, otkrili smo da uz mestimičnu seču i održavanje centralnog drveća i regeneracije s ciljem raznolikosti vrsta i gena i genotipa, ove mreže mikoriza se vraćaju u život prilično brzo. S ovim na umu, ostaviću vas sa četiri jednostavna rešenja. Ne možemo se zavaravati da su previše komplikovana za delanje. Pre svega, moramo izaći u šumu. Moramo da ponovo uspostavimo lokalni udeo u sopstvenim šumama. Vidite, u većini sadašnjih šuma upravlja se jednim istim pristupom, ali dobro vođenje šuma zahteva poznavanje lokalnih uslova. Drugo, moramo da sačuvamo naše starije šume. To su skladišta gena i drveća-majki i mreža mikoriza. To znači manje sečenja. Ne mislim na ukidanje sečenja, već manje sečenja. Treće, kada sečemo, moramo da sačuvamo nasledstva, drveće-majke i mreže i drvo, gene, tako da mogu da proslede svoju mudrost na narednu generaciju drveća, kako bi ona mogla da izdrži buduće pritiske koji nailaze. Moramo da čuvamo prirodu. Konačno, četvrto i poslednje, moramo da regenerišemo svoje šume sa varijetetom vrsta i genotipa i struktura tako što ćem saditi i dozvoliti prirodnu regeneraciju. Moramo da Majci Prirodi damo alatke koje su joj neophodne da koristi svoju inteligenciju da se leči sama. I moramo da zapamtimo da šume nisu samo gomile drveća koje se takmiči među sobom, one sarađuju međusobno. Vraćamo se Džigsu. Džigsov pad u poljski toalet pokazao mi je ovaj drugi svet i promenio moj pogled na šume. Nadam se da ste danas promenili način na koji posmatrate šume. Hvala vam. (Aplauz)