Vid je najvažnije i naprioritetnije osjetilo kojega imamo. Mi stalno gledamo svijet oko sebe i brzo prepoznajemo i shvaćamo smisao onoga što vidimo. Započnimo jednim primjerom upravo te činjenice. Pokazat ću vam fotografiju jedne osobe samo na sekundu ili dvije, a od vas ću tražiti da prepoznate koju emociju izražava njeno lice. Spremni? Evo ga. Recite prvo što vam padne na pamet. Dobro. Što vidite? Dakle, mi smo ustvari anketirali preko 120 ljudi i rezultati su mješoviti. Ljudi se ne slažu oko toga koju emociju izražava njegovo lice. Možda ste vi vidjeli nelagodu. To je bio najčešći odgovor koji smo dobili. No ako upitate osobu sebi s lijeva, ona će možda reći žaljenje ili skeptičnost, a ako upitate nekog s desna, on će možda reći nešto potpuno različito, kao nada ili empatija. Dakle, mi svi gledamo to isto lice ponovo. Možda možemo vidjeti nešto potpuno različito, zato jer je percepcija subjektivna. Ono što mislimo da vidimo ustvari se filtrira kroz oči našeg vlastitog uma. Naravno, ima mnogo drugih primjera za to kako vidimo svijet očima našeg uma. Ja ću vam dati samo nekoliko. Ljudi na dijeti, na primjer, vide jabuke veće nego ljudi koji ne broje kalorije. Igrači softballa vide loptu manjom nakon razdoblja loše igre, u usporedbi s ljudima koji su odigrali dobru igru. Zapravo i naši politički stavovi također mogu utjecati na to kako vidimo druge ljude, uključujući političare. Stoga smo, moj istraživački tim i ja odlučili provjeriti ovo pitanje. 2008. godine Barack Obama se kandidirao za predsjednika po prvi puta, i mi smo anketirali stotine amerikanaca mjesec dana prije izbora. Ono što smo ustanovili tom anketom bilo je da neki ljudi, neki amerikanci, misle da fotografije poput ovih najbolje odražavaju kako Obama uistinu izgleda. 75 posto tih ljudi glasalo je za Obamu na stvarnim izborima. Drugi ljudi, međutim, mislili su da fotografije poput ovih najbolje odražavaju kako Obama uistinu izgleda. 89 posto tih ljudi glasalo je za McCaina. Mi smo pokazivali mnogo Obaminih fotografija jednu po jednu, tako da ljudi nisu shvatili da je jedina razlika između pojedinih fotografija bila u nijansi boje njegove kože koju smo mi umjetno posvijetlili ili zatamnili. Pa kako je to moguće? Kako to može biti da kada gledam neku osobu ili neki objekt, ili neki događaj, vidim nešto vrlo različito od nekog drugog? Dakle, ima mnogo razloga, a jedan razlog zahtijeva da razumijemo nešto malo više o tome kako funkcioniraju naše oči. Znanstvenici koji se bave vidom znaju da količina informacija koju možemo vidjeti u pojedinom trenutku, ono na što se možemo fokusirati, ustvari je relativno mala. Ono što možemo vidjeti s velikom oštrinom, jasnoćom i točnošću ekvivalentno je površini palca naše ispružene ruke. Sve okolo toga je nejasno, i mnogo od onoga što je pred našim očima ostaje neodređeno. No, mi moramo pojasniti i dati smisao onome što vidimo, i tu uskače naš um koji nam pomaže da popunimo tu prazninu. Rezultat toga je da je naša percepcija subjektivni doživljaj, i tako mi na kraju gledamo očima našeg uma. Dakle, ja sam socijalni psiholog, a pitanja poput ovoga su ta koja me stvarno intrigiraju. Mene fasciniraju trenuci kada ljudi ne vide nešto na isti način. Zašto neki mogu doslovno vidjeti čašu napola punu, a drugi je doslovno vide napola praznu? Što je to u razmišljanju i osjećanju neke osobe što je navodi da svijet vidi na potpuno drugačiji način? I je li to uopće važno? Dakle, da bismo odgovorili na ova pitanja, moj istraživački tim i ja, odlučili smo da se dublje pozabavimo jednim problemom kojemu se poklanja internacionalna pažnja: našim zdravljem i fitnessom. Diljem svijeta ljudi se bore da održe odgovarajuću težinu i postoji mnoštvo strategija koje nam pomažu u borbi protiv suvišnih kilograma. Na primjer, mi si zacrtamo najbolje namjere da ćemo vježbati nakon praznika, ali ustvari, većina Amerikanaca ustanovi da su svoje čvrste novogodišnje odluke prekršili do Valentinova. Potičemo se na razne načine govoreći si da je ovo naša godina za vraćanje u formu, ali to nije dovoljno da nas vrati na našu idealnu težinu. Pa zašto? Naravno, nema jednostavnog odgovora, ali jedan razlog, ja tvrdim, je da oči našeg uma možda rade protiv nas. Neki ljudi mogu doslovno vidjeti vježbe kao teže, a drugi ih možda mogu doslovno vidjeti kao lakše. Dakle, kao prvi korak u provjeri ovih pitanja prikupili smo objektivna mjerenja fizičke sposobnosti učesnika. Mjerili smo im obujam struka u odnosu na obujam bokova. Veći omjer struka i bokova indikator je slabije fizičke sposobnosti nego kad je omjer struka i bokova manji. Nakon prikupljanja tih mjerenja, rekli smo našim učesnicima da će hodati do linije cilja noseći dodatni teret u nekoj vrsti utrke. No prije nego što su krenuli, tražili smo ih da procijene udaljenost do cilja. Mislili smo da će možda njihovo fizičko tjelesno stanje utjecati na to kako uočavaju udaljenost. I što smo otkrili? Pa, omjer struka i bokova predodređivao je percepciju udaljenosti. Ljudi koji su bili izvan forme i fizički nepodobni stvarno su udaljenost do cilja vidjeli značajno većom nego ljudi koji su bili u boljoj formi. Tjelesno stanje ljudi utjecalo je na njihovu percepciju okoline. No, isto tako može i naš um. Ustvari, naše tijelo i naš um rade u tandemu mijenjajući naše viđenje svijeta oko sebe. To nas je navelo da pomislimo da možda ljudi sa čvrstim motivacijama i čvrstim ciljevima za vježbanje možda uistinu mogu vidjeti cilj kao bliži nego ljudi koji imaju slabije motivacije. Dakle, da bismo ispitali da li motivacije utječu na naše percepijske doživljaje na ovaj način proveli smo drugo istraživanje. Opet smo prikupili objektivna mjerenja fizičke sposobnosti učesnika, mjereći obujam struka i obujam bokova i dali smo im da obave još neke testove fizičke sposobnosti. Na temelju povratnih informacija koje smo im dali neki učesnici su nam rekli da nisu motivirani za daljnje vježbanje. Činilo im se da su već ostvarili svoje ciljeve u vezi kondicije i nisu željeli ništa više raditi. Ti ljudi nisu bili motivirani. Drugi ljudi, međutim, na temelju naših povratnih informacija rekli su nam da su visoko motivirani za vježbanje. Imali su čvrstu namjeru da stignu do cilja. No ponovo, prije nego što su krenuli tražili smo da procijene udaljenost. Koliko je bila udaljena linija cilja? I opet, kao i u prethodnom istraživanju, ustanovili smo da omjer struka i bokova predodređuje percepciju udaljenosti. Manje fizički sposobni vidjeli su udaljenost kao veću, cilj su vidjeli dalje, nego ljudi koji su bili u boljoj formi. Važno je međutim, da se to dogodilo samo kod ljudi koji nisu bili motivirani za vježbanje. S druge strane, ljudi koji su bili visoko motivirani za vježbanje vidjeli su udaljenost kao kraću. Čak i osobe u najslabijoj formi vidjele su liniju cilja isto tako blizu, ako ne i malo bliže, od ljudi koji su bili u boljoj formi. Dakle naše tijelo može mijenjati kako daleko izgleda linija cilja, ali ljudi koji su si postavili dostižan cilj koji bi mogli ostvariti u skoroj budućnosti i koji su vjerovali da su sposobni ostvariti taj cilj, uistinu su vježbu vidjeli kao lakšu. To nas je navelo da se upitamo, postoji li strategija koju bismo mogli koristiti i naučiti ljude, a koja bi pomogla da promijene svoju percepciju udaljenosti, pomogla da vježba izgleda lakša? Tako smo se okrenuli znanstvenoj literaturi o vidu kako bismo shvatili što nam je činiti, i na temelju onoga što smo pročitali, osmislili smo strategiju koju smo nazvali "Ne skidaj oči s nagrade" Dakle to nije slogan s nekog inspirativnog postera. To je realna direktiva kako gledati na svoje okruženje. Ljudima koje smo uvježbali u ovoj strategiji rekli smo da svoju pažnju usmjere na cilj, da izbjegavaju gledati naokolo, da zamisle da reflektor osvjetljava taj cilj i da je sve oko njega mutno i vjerojatno teško za vidjeti. Mislili smo da će ova strategija pomoći da vježba izgleda lakša. Usporedili smo ovu grupu s polaznom grupom. Toj grupi smo rekli, slobodno gledajte naokolo kako bi to prirodno radili. Primijetit ćete cilj, ali možda ćete također primijetiti koš za otpatke s desna, ili ljude i uličnu svjetiljku s lijeva. Mislili smo da će ljudi koji su koristili ovu strategiju udaljenost vidjeti kao veću. Pa što smo otkrili? Kada smo ih tražili da procijene udaljenost, je li ta strategija bila uspješna u mijenjanju njihovog perceptivnog doživljaja? Da. Ljudi koji nisu skidali oči s nagrade vidjeli su liniju cilja 30 posto bliže nego ljudi koji su prirodno gledali naokolo. Mislili smo da je to odlično. Stvarno smo bili uzbuđeni jer je to značilo da je ova strategija pomogla da vježba izgleda lakša, no veliko je pitanje bilo, može li to pomoći da vježba uistinu bude bolja? Može li to poboljšati i kvalitetu vježbe? Sljedeće, rekli smo našim učesnicima, sada ćete hodati do cilja noseći dodatni teret. Na gležnjeve smo im stavili utege od 15 posto njihove tjelesne težine. Rekli smo im da visoko podižu koljena i brzo hodaju do cilja. Ovu smo vježbu posebno osmislili da bude umjereno zahtjevna, ali ne nemoguća, kao što je većina vježbi koje stvarno popravljaju našu kondiciju. Dakle veliko pitanje: Je li ne skidanje očiju s nagrade i pažljivo fokusiranje na cilj promijenilo njihov doživljaj vježbe? Jest. Ljudi koji nisu skidali oči s nagrade rekli su nam poslije da im je trebalo 17 posto manje napora da bi izveli vježbu nego ljudima koji su prirodno gledali naokolo. To je promijenilo njihov subjektivni doživljaj vježbe. To je također promijenilo objektivnu prirodu njihove vježbe Ljudi koji nisu skidali oči s nagrade uistinu su se kretali 23 posto brže od ljudi koji su prirodno gledali naokolo. Gledano iz druge perspektive, povećanje od 23 posto to je kao da mijenjate svoj Chevy Citation iz 1980. za Chevrolet Corvette iz 1980. Bili smo zaista uzbuđeni zbog ovoga jer je to značilo da ova strategija koja ne košta ništa, koju je ljudima lako koristiti, bez obzira da li su u formi ili se bore da do nje dođu, ima veliki učinak. Ne skidanje očiju s nagrade učinilo je da vježba izgleda i bude lakša čak i kada su se ljudi više trudili zbog toga jer su se brže kretali. E sad, ja znam da za dobro zdravlje treba više od malo bržeg hodanja, ali ne skidanje očiju s nagrade bi možda mogla biti dodatna strategija koju možete koristiti kao pomoć u promicanju zdravog stila života. Ako još uvijek niste uvjereni da svi mi vidimo svijet očima svog vlastitog uma, dozvolite mi prije kraja jedan konačan primjer. Ovdje je fotografija jedne prekrasne ulice u Stockholmu, sa dva auta. Auto u pozadini izgleda puno veći od auta sprijeda. Međutim, u stvarnosti, ti auti su iste veličine, ali to nije kako ih mi vidimo. Pa znači li to da su naše oči zakazale ili da je naš mozak u neredu? Ne, to uopće ne znači to. To je samo način kako funkcioniraju naše oči. Svijet možemo vidjeti na drugačiji način i ponekad to možda nije u skladu sa stvarnošću, ali to ne znači da je jedan od nas u pravu, a drugi u krivu. Svi mi vidimo svijet kroz oči našeg uma, ali možemo se naučiti da ga gledamo drugačije. Tako se mogu prisjetiti dana kada mi je sve išlo užasno naopako. Svega mi je dosta, mrzovoljna sam, umorna sam, i toliko u zaostatku, i veliki crni oblak visi iznad moje glave, i u takvim danima izgleda kao da su i svi oko mene isto u depresiji. Moj kolega na poslu izgleda zlovoljan kad ga zamolim za produženje roka, a moja prijateljica izgleda frustrirana kada zakasnim na ručak zato jer se sastanak oduljio, i na kraju dana moj muž izgleda razočaran jer bih ja radije išla u krevet nego u kino. I u takvim danima kada mi svi izgledaju uzrujani i ljuti, ja se pokušavam podsjetiti da ima i drugih načina da ih vidim. Vjerojatno je moj kolega bio zbunjen, vjerojatno je moja prijateljica bila zabrinuta, a vjerojatno je moj muž osjećao empatiju umjesto toga. Dakle svi mi vidimo svijet kroz oči našeg vlastitog uma, i nekih dana možda može izgledati kao da je svijet opasno i izazovno i nesavladivo mjesto, no to ne mora tako izgledati stalno. Mi možemo sami sebe naučiti da ga vidimo drugačije i kada nađemo način da nam svijet izgleda ljepši i lakši, tada uistinu možda može i postati takav. Hvala. (Pljesak)