Vid je najvažnije
i naprioritetnije osjetilo kojega imamo.
Mi stalno gledamo
svijet oko sebe
i brzo prepoznajemo i shvaćamo smisao
onoga što vidimo.
Započnimo jednim primjerom
upravo te činjenice.
Pokazat ću vam fotografiju jedne osobe
samo na sekundu ili dvije,
a od vas ću tražiti da prepoznate
koju emociju izražava njeno lice.
Spremni?
Evo ga. Recite prvo što
vam padne na pamet.
Dobro. Što vidite?
Dakle, mi smo ustvari anketirali
preko 120 ljudi
i rezultati su mješoviti.
Ljudi se ne slažu oko toga
koju emociju izražava njegovo lice.
Možda ste vi vidjeli nelagodu.
To je bio najčešći odgovor
koji smo dobili.
No ako upitate osobu sebi s lijeva,
ona će možda reći
žaljenje ili skeptičnost,
a ako upitate nekog s desna,
on će možda reći nešto
potpuno različito,
kao nada ili empatija.
Dakle, mi svi gledamo
to isto lice ponovo.
Možda možemo vidjeti nešto
potpuno različito,
zato jer je percepcija subjektivna.
Ono što mislimo da vidimo
ustvari se filtrira
kroz oči našeg vlastitog uma.
Naravno, ima mnogo drugih primjera za to
kako vidimo svijet
očima našeg uma.
Ja ću vam dati samo nekoliko.
Ljudi na dijeti, na primjer,
vide jabuke veće
nego ljudi koji ne broje kalorije.
Igrači softballa vide loptu manjom
nakon razdoblja loše igre,
u usporedbi s ljudima
koji su odigrali dobru igru.
Zapravo i naši politički stavovi također
mogu utjecati na to
kako vidimo druge ljude,
uključujući političare.
Stoga smo, moj istraživački tim i ja
odlučili provjeriti ovo pitanje.
2008. godine Barack Obama
se kandidirao za predsjednika
po prvi puta,
i mi smo anketirali stotine amerikanaca
mjesec dana prije izbora.
Ono što smo ustanovili tom anketom
bilo je da neki ljudi, neki amerikanci,
misle da fotografije poput ovih
najbolje odražavaju kako
Obama uistinu izgleda.
75 posto tih ljudi
glasalo je za Obamu na stvarnim izborima.
Drugi ljudi, međutim, mislili su
da fotografije poput ovih
najbolje odražavaju kako
Obama uistinu izgleda.
89 posto tih ljudi
glasalo je za McCaina.
Mi smo pokazivali mnogo
Obaminih fotografija
jednu po jednu,
tako da ljudi nisu shvatili
da je jedina razlika
između pojedinih fotografija
bila u nijansi boje njegove kože
koju smo mi umjetno
posvijetlili ili zatamnili.
Pa kako je to moguće?
Kako to može biti da
kada gledam neku osobu
ili neki objekt, ili neki događaj,
vidim nešto vrlo različito
od nekog drugog?
Dakle, ima mnogo razloga,
a jedan razlog zahtijeva da razumijemo
nešto malo više o tome
kako funkcioniraju naše oči.
Znanstvenici koji se bave vidom znaju
da količina informacija
koju možemo vidjeti
u pojedinom trenutku,
ono na što se možemo fokusirati,
ustvari je relativno mala.
Ono što možemo vidjeti
s velikom oštrinom, jasnoćom i točnošću
ekvivalentno je površini palca
naše ispružene ruke.
Sve okolo toga je nejasno,
i mnogo od onoga što je pred našim očima
ostaje neodređeno.
No, mi moramo pojasniti
i dati smisao onome što vidimo,
i tu uskače naš um koji nam
pomaže da popunimo tu prazninu.
Rezultat toga je da je
naša percepcija subjektivni doživljaj,
i tako mi na kraju gledamo
očima našeg uma.
Dakle, ja sam socijalni psiholog,
a pitanja poput ovoga
su ta koja me stvarno intrigiraju.
Mene fasciniraju trenuci
kada ljudi ne vide nešto na isti način.
Zašto neki mogu
doslovno vidjeti čašu napola punu,
a drugi je doslovno vide napola praznu?
Što je to u razmišljanju i
osjećanju neke osobe
što je navodi da svijet vidi
na potpuno drugačiji način?
I je li to uopće važno?
Dakle, da bismo odgovorili na ova pitanja,
moj istraživački tim i ja, odlučili smo
da se dublje pozabavimo jednim problemom
kojemu se poklanja internacionalna pažnja:
našim zdravljem i fitnessom.
Diljem svijeta
ljudi se bore da održe odgovarajuću težinu
i postoji mnoštvo strategija
koje nam pomažu u borbi
protiv suvišnih kilograma.
Na primjer, mi si zacrtamo
najbolje namjere
da ćemo vježbati nakon praznika,
ali ustvari, većina Amerikanaca
ustanovi da su svoje čvrste
novogodišnje odluke
prekršili do Valentinova.
Potičemo se na razne načine
govoreći si da je ovo naša godina
za vraćanje u formu,
ali to nije dovoljno da nas vrati
na našu idealnu težinu.
Pa zašto?
Naravno, nema jednostavnog odgovora,
ali jedan razlog, ja tvrdim,
je da oči našeg uma
možda rade protiv nas.
Neki ljudi mogu doslovno
vidjeti vježbe kao teže,
a drugi ih možda mogu doslovno
vidjeti kao lakše.
Dakle, kao prvi korak
u provjeri ovih pitanja
prikupili smo objektivna mjerenja
fizičke sposobnosti učesnika.
Mjerili smo im obujam struka
u odnosu na obujam bokova.
Veći omjer struka i bokova
indikator je slabije fizičke sposobnosti
nego kad je omjer struka i bokova manji.
Nakon prikupljanja tih mjerenja,
rekli smo našim učesnicima
da će hodati do linije cilja
noseći dodatni teret
u nekoj vrsti utrke.
No prije nego što su krenuli,
tražili smo ih da procijene
udaljenost do cilja.
Mislili smo da će možda
njihovo fizičko tjelesno stanje
utjecati na to kako uočavaju udaljenost.
I što smo otkrili?
Pa, omjer struka i bokova
predodređivao je percepciju udaljenosti.
Ljudi koji su bili izvan forme
i fizički nepodobni
stvarno su udaljenost do cilja
vidjeli značajno većom
nego ljudi koji su bili u boljoj formi.
Tjelesno stanje ljudi
utjecalo je na njihovu percepciju okoline.
No, isto tako može i naš um.
Ustvari, naše tijelo i naš um
rade u tandemu
mijenjajući naše viđenje svijeta oko sebe.
To nas je navelo da
pomislimo da možda
ljudi sa čvrstim motivacijama
i čvrstim ciljevima za vježbanje
možda uistinu mogu vidjeti cilj kao bliži
nego ljudi koji imaju slabije motivacije.
Dakle, da bismo ispitali da li motivacije
utječu na naše percepijske doživljaje
na ovaj način
proveli smo drugo istraživanje.
Opet smo prikupili objektivna mjerenja
fizičke sposobnosti učesnika,
mjereći obujam struka i obujam bokova
i dali smo im da obave još
neke testove fizičke sposobnosti.
Na temelju povratnih informacija
koje smo im dali
neki učesnici su nam rekli
da nisu motivirani za daljnje vježbanje.
Činilo im se da su već ostvarili
svoje ciljeve u vezi kondicije
i nisu željeli ništa više raditi.
Ti ljudi nisu bili motivirani.
Drugi ljudi, međutim, na temelju
naših povratnih informacija
rekli su nam da su visoko
motivirani za vježbanje.
Imali su čvrstu namjeru
da stignu do cilja.
No ponovo, prije nego što su krenuli
tražili smo da procijene udaljenost.
Koliko je bila udaljena linija cilja?
I opet, kao i u prethodnom istraživanju,
ustanovili smo da omjer struka i bokova
predodređuje percepciju udaljenosti.
Manje fizički sposobni
vidjeli su udaljenost kao veću,
cilj su vidjeli dalje,
nego ljudi koji su bili u boljoj formi.
Važno je međutim, da se to dogodilo
samo kod ljudi koji nisu bili
motivirani za vježbanje.
S druge strane,
ljudi koji su bili visoko
motivirani za vježbanje
vidjeli su udaljenost kao kraću.
Čak i osobe u najslabijoj formi
vidjele su liniju cilja
isto tako blizu,
ako ne i malo bliže,
od ljudi koji su bili u boljoj formi.
Dakle naše tijelo može mijenjati
kako daleko izgleda linija cilja,
ali ljudi koji su si postavili
dostižan cilj
koji bi mogli ostvariti
u skoroj budućnosti
i koji su vjerovali da su sposobni
ostvariti taj cilj,
uistinu su vježbu vidjeli kao lakšu.
To nas je navelo da se upitamo,
postoji li strategija koju bismo
mogli koristiti i naučiti ljude,
a koja bi pomogla da promijene
svoju percepciju udaljenosti,
pomogla da vježba izgleda lakša?
Tako smo se okrenuli
znanstvenoj literaturi o vidu
kako bismo shvatili što nam je činiti,
i na temelju onoga što smo pročitali,
osmislili smo strategiju
koju smo nazvali
"Ne skidaj oči s nagrade"
Dakle to nije slogan
s nekog inspirativnog postera.
To je realna direktiva
kako gledati na svoje okruženje.
Ljudima koje smo uvježbali
u ovoj strategiji
rekli smo da svoju pažnju usmjere na cilj,
da izbjegavaju gledati naokolo,
da zamisle da reflektor
osvjetljava taj cilj
i da je sve oko njega mutno
i vjerojatno teško za vidjeti.
Mislili smo da će ova strategija
pomoći da vježba izgleda lakša.
Usporedili smo ovu grupu
s polaznom grupom.
Toj grupi smo rekli,
slobodno gledajte naokolo
kako bi to prirodno radili.
Primijetit ćete cilj,
ali možda ćete također primijetiti
koš za otpatke s desna,
ili ljude i uličnu svjetiljku s lijeva.
Mislili smo da će ljudi
koji su koristili ovu strategiju
udaljenost vidjeti kao veću.
Pa što smo otkrili?
Kada smo ih tražili
da procijene udaljenost,
je li ta strategija bila uspješna
u mijenjanju njihovog
perceptivnog doživljaja?
Da.
Ljudi koji nisu skidali oči s nagrade
vidjeli su liniju cilja 30 posto bliže
nego ljudi koji su
prirodno gledali naokolo.
Mislili smo da je to odlično.
Stvarno smo bili uzbuđeni
jer je to značilo
da je ova strategija pomogla
da vježba izgleda lakša,
no veliko je pitanje bilo,
može li to pomoći da vježba
uistinu bude bolja?
Može li to poboljšati i kvalitetu vježbe?
Sljedeće, rekli smo našim učesnicima,
sada ćete hodati do cilja
noseći dodatni teret.
Na gležnjeve smo im stavili utege
od 15 posto njihove tjelesne težine.
Rekli smo im da visoko podižu koljena
i brzo hodaju do cilja.
Ovu smo vježbu posebno osmislili
da bude umjereno zahtjevna,
ali ne nemoguća,
kao što je većina vježbi
koje stvarno popravljaju našu kondiciju.
Dakle veliko pitanje:
Je li ne skidanje očiju s nagrade
i pažljivo fokusiranje na cilj
promijenilo njihov doživljaj vježbe?
Jest.
Ljudi koji nisu skidali oči s nagrade
rekli su nam poslije da im je trebalo
17 posto manje napora
da bi izveli vježbu
nego ljudima koji su
prirodno gledali naokolo.
To je promijenilo njihov
subjektivni doživljaj vježbe.
To je također promijenilo
objektivnu prirodu njihove vježbe
Ljudi koji nisu skidali oči s nagrade
uistinu su se kretali 23 posto brže
od ljudi koji su prirodno gledali naokolo.
Gledano iz druge perspektive,
povećanje od 23 posto
to je kao da mijenjate svoj
Chevy Citation iz 1980.
za Chevrolet Corvette iz 1980.
Bili smo zaista uzbuđeni zbog ovoga
jer je to značilo da ova strategija
koja ne košta ništa,
koju je ljudima lako koristiti,
bez obzira da li su u formi
ili se bore da do nje dođu,
ima veliki učinak.
Ne skidanje očiju s nagrade
učinilo je da vježba izgleda i bude lakša
čak i kada su se ljudi više trudili
zbog toga jer su se brže kretali.
E sad, ja znam da za dobro zdravlje
treba više od malo bržeg hodanja,
ali ne skidanje očiju s nagrade
bi možda mogla biti dodatna strategija
koju možete koristiti kao pomoć
u promicanju zdravog stila života.
Ako još uvijek niste uvjereni
da svi mi vidimo svijet
očima svog vlastitog uma,
dozvolite mi prije kraja
jedan konačan primjer.
Ovdje je fotografija jedne prekrasne
ulice u Stockholmu, sa dva auta.
Auto u pozadini izgleda puno veći
od auta sprijeda.
Međutim, u stvarnosti,
ti auti su iste veličine,
ali to nije kako ih mi vidimo.
Pa znači li to da su naše oči zakazale
ili da je naš mozak u neredu?
Ne, to uopće ne znači to.
To je samo način kako
funkcioniraju naše oči.
Svijet možemo vidjeti na drugačiji način
i ponekad to možda
nije u skladu sa stvarnošću,
ali to ne znači
da je jedan od nas u pravu,
a drugi u krivu.
Svi mi vidimo svijet kroz oči našeg uma,
ali možemo se naučiti
da ga gledamo drugačije.
Tako se mogu prisjetiti dana
kada mi je sve išlo užasno naopako.
Svega mi je dosta,
mrzovoljna sam, umorna sam,
i toliko u zaostatku,
i veliki crni oblak visi iznad moje glave,
i u takvim danima
izgleda kao da su i svi
oko mene isto u depresiji.
Moj kolega na poslu izgleda zlovoljan
kad ga zamolim za produženje roka,
a moja prijateljica izgleda frustrirana
kada zakasnim na ručak
zato jer se sastanak oduljio,
i na kraju dana
moj muž izgleda razočaran
jer bih ja radije išla
u krevet nego u kino.
I u takvim danima kada mi svi izgledaju
uzrujani i ljuti,
ja se pokušavam podsjetiti da ima
i drugih načina da ih vidim.
Vjerojatno je moj kolega bio zbunjen,
vjerojatno je moja prijateljica
bila zabrinuta,
a vjerojatno je moj muž
osjećao empatiju umjesto toga.
Dakle svi mi vidimo svijet
kroz oči našeg vlastitog uma,
i nekih dana možda može izgledati
kao da je svijet opasno
i izazovno i nesavladivo mjesto,
no to ne mora tako izgledati stalno.
Mi možemo sami sebe naučiti
da ga vidimo drugačije
i kada nađemo način da nam svijet
izgleda ljepši i lakši,
tada uistinu možda može i postati takav.
Hvala.
(Pljesak)