Želim da vam ispričam kako je 20.000 izuzetnih mladih ljudi, iz više od 100 zemalja završilo na Kubi. I kako menjaju zdravstvo u svojim zajednicama. Devedest procenata od njih ne bi nikada ni otišlo od kuće, da nije bilo školarina za studije medicine na Kubi i obavezanosti da se vrate u mesta poput onih iz kojih su došli: udaljenih poljoprivrednih područja, planina, getoa. Kako bi postali lekari ljudima poput sebe, kako bi prešli sa reči na delo. Latinoamerički medicinski fakultet u Havani je najveći medicinski fakultet na svetu, na kome je diplomiralo 23.000 mladih doktora od njegovog osnivanja 2005. godine, sa još gotovo 10.000 studenata u sistemu. Njegova misija, da obrazuje lekare za one kojima su najpotrebniji: za preko milijardu ljudi koji nikada nisu videli lekara. Za ljude koji žive i umiru u najgorem mogućem siromaštvu. Njegovi studenti poriču sve norme. Oni su najveći rizik ove škole ali i najbolje rešenje. Njih je iz najsiromašnijih, najuništenijih delova sveta regrutovala škola koja veruje da oni mogu postati ne samo dobri, već odlični lekari koji su očajnički potrebni svojim zajednicama. Da će oni lečiti tamo gde većina lekara ne leči, u mestima koja su ne samo siromašna već često i opasna. Da će nositi protivotrove u rancima ili se kretati u kvartovima razrivenim drogom, bandama i mecima, njihovom domaćem terenu. Postoji nada da će oni pomoći da se promeni dostupnost lečenju, zdravstvena situacija u osiromašenih krajevima, pa čak i način na koji se sama medicina uči i praktikuje, i da će oni postati pioniri našeg globalnog dosega ka univerzalnoj zdravstvenoj pokrivenosti, sigurno težak zadatak. Dve velike oluje i ova ideja "sa reči na delo" podstakla je osnivanje ELAM-a 1998. godine. Uragani Džordž i Mič besneli su kroz Karibe i Centralnu Ameriku, ostavivši iza sebe 30.000 mrtvih i dva i po miliona ljudi bez doma. Stotine kubanskih lekara se dobrovoljno uključilo u odgovor na katastrofu, ali kada su tamo stigli, zatekli su još veću katastrofu: čitave zajednice bez zdravstvene nege, katance na vratima seoskih bolnica zbog nedostatka medicinskog osoblja, i jako puno beba koje umiru pre svog prvog rođendana. Šta će se dogoditi kada ovi kubanski lekari odu? Bili su potrebni novi lekari koji će održavati medicinsku negu, ali odakle bi oni mogli da dođu? Gde bi se obučavali? U Havani, kampus bivše mornaričke akademije bio je predat kubanskom Ministarstvu zdravlja kako bi postao Latinoamerički medicinski fakultet, ELAM. Školovanje, smeštaj, ishrana i mala stipendija bile su ponuđene stotinama studenata iz zemalja najgore pogođenih olujama. Kao novinar u Havani, gledala sam kako je stiglo prvih 97 Nikaragvanaca u martu 1999, kako su se uselili u jedva obnovljene spavaonice i kako su pomagali svojim profesorima ne samo da počiste učionice već i da unesu stolove, stolice i mikroskope. Tokom nekoliko narednih godina, vlade širom Amerike zahtevale su stipendije za svoje studente, i Kongresni odbor Crnaca je tražio i dobio stotine stipendija za mlade ljude iz SAD-a. Danas se među 23.000 nalaze diplomci iz 83 zemlje iz Amerike, Afrike i Azije, a upis se proširio na 123 nacije. Više od polovine studenata su mlade žene. One dolaze iz 100 etničkih grupa, govore 50 različitih jezika. Direktorka Svetske zdravstvene organizacije Margaret Čen je rekla: "Po prvi put, ukoliko ste siromašni, žensko, ili iz urođeničke populacije, imate jasnu prednost, princip koji ovaj medicinski fakultet čini jedinstvenim." Luter Kastiljo je iz San Pedro de Tokamačo, sa atlantske obale Hondurasa. Tamo nema tekuće vode, niti struje, a da bi se došlo do sela, neophodno je hodati satima ili iskušavati sreću u kamionu kao ja izbegavajući talase Atlantika. Luter je bio jedno od 40 Tokamačo dece koja su krenula u školu, sinova i kćeri crnih urođenika poznatih kao Garifuna, koji čine 20 procenata populacije Hondurasa. Najbliža zdravsotvena nega je bila udaljena smrtonosnim kilometrima. Luter je svakodnevno morao da pešači tri sata kako bi išao u više razrede osnovne škole, Samo njih 17 se prihvatilo tog puta. Samo petoro je išlo u srednju školu, i samo jedan na univerzitet: Luter, na ELAM, i bio je među prvim Garifuna diplomcima. Njemu su prethodila samo dva Garifuna lekara u čitavoj istoriji Hondurasa. Sada ih je 69, zahvaljujući ELAM-u. Veliki problemi traže velika rešenja, iznedrena velikim idejama, maštom i odvažnošću, ali i rešenja koja daju rezultate. ELAM-ovi profesori nisu imali pogodnu bazu činjenica kojom bi se vodili, tako da su učili na teži način, predavajući i usput ispravljajući tečajeve. Čak i najsjajniji studenti iz ovih siromašnih krajeva nisu bili akademski pripremljeni za šest godina učenja medicine, tako da je ustanovljen prelazni kurs iz nauke. Onda su na red došli jezici: to su bili Mapuča, Kečua, Guarani, Garifuna, urođenički narodi koji su španski učili kao drugi jezik, ili Haićani koji su govorili kreolski. Tako da je španski postao deo pred-pripreme za studije medicine. Pa čak i tako, na Kubi, muzika, hrana, mirisi, gotovo sve je bilo drugačije, tako da je fakultetski kadar postao porodica, ELAM kuća. Religije su se kretale od urođeničkih verovanja do jorube, muslimana i hrišćanskih evangelista. Prihvatanje različitosti je postao način života. Zašto je tako mnogo zemalja zatražilo ove školarine? Kao prvo, oni prosto nemaju dovoljno lekara, a tamo gde ih imaju, raspoređeni su neravnomerno, na štetu siromašnih, jer je naša globalna zdravstvena kriza posledica krize u ljudskim resursima. Nedostaje nam između četiri i sedam miliona zdravstvenih radnika samo da bi se zadovoljile osnovne potrebe, a problemi su svuda. Doktori su grupisani u gradovima, u kojima živi samo polovina svetske populacije, a unutar gradova, ne u divljim naseljima ili južnom Los Anđelesu. Ovde u SAD-u, gde imamo reformu zdravstva, nemamo onoliko profesionalaca koliko nam je potrebno. Do 2020, nedostajaće nam 45.000 lekara primarne zdravstvene zaštite. A mi smo i deo problema. SAD je najveći uvoznik lekara iz zemalja u razvoju. Drugi razlog iz kojeg se studenti skupljaju na Kubi je stanje zdravstvene nege u ovoj zemlji, koja se zasniva na snažnoj primarnoj zaštiti. Komisija iz Lanseta rangira Kubu među one sa najboljim rezultatima u zdravstvu od zemalja sa srednjim dohotkom. "Spasimo decu" navodi Kubu kao najbolju zemlju u Južnoj Americi za majke. Kuba ima sličan očekivan životni vek i nižu stopu mortaliteta odojčadi od Sjedinjenih Država, sa malo razlika, a trošeći po osobi jednu dvadesetinu onoga što mi trošimo na zdravstvo ovde u SAD-u. Akademski, ELAM je zahtevan, ali 80% njegovih studenata diplomira. Predmeti su poznati: osnovne i kliničke nauke, ali postoje velike razlike. Kao prvo, obuka je preseljena iz izolovanosti fakultetskih učionica na klinike i u susedstvo, na mesta slična onima u kojima će ovi dimplomci raditi. Oni naravno slušaju predavanja i stažiraju u bolnicama, ali učenje u okviru zajednice počinje prvog dana. Kao drugo, studenti posmatraju celokupnog pacijenta, duh i telo, u kontekstu njihovih porodica, zajednica i kulture. Treće, oni uče zdravstvenu zaštitu: da procene kvalitet pijaće vode, smeštaj, socijalne i ekonomske uslove. Četvrto, uče ih da dobar razgovor sa pacijentom i detaljan klinički pregled daju dovoljno osnova za postavljanje dijagnoze, i tako štede na skupim tehnologijama za njeno potvrđivanje. I konačno, uče ih iznova i iznova značaju prevencije, naročito s obzirom da hronične bolesti parališu zdravstvene sisteme širom sveta. Takvo učenje u službi zajednice je praćeno i timskim radom, u podjednakoj meri uče kako raditi u timovima i kako ih voditi, sa dozom poniznosti. Nakon što diplomiraju, ovi lekari dele svoje znanje sa pomoćnicima medicinskih sestara, babicama, zdravstvenim radnicima u zajednici, kako bi im pomogli da postanu bolji u svom poslu, a ne da ih zamene, da rade sa šamanima i narodnim isceliteljima. ELAM-ovi diplomci. Da li oni opravdavaju ovaj odvažni eksperiment? Desetine projekata nagoveštavaju šta su oni sposobni da urade. Uzmimo Garifuna diplomce. Oni ne samo da su se vratili kući da rade, već su organizovali svoje zajednice da izgrade prvu urođeničku bolnicu u Hondurasu. Uz pomoć arhitekte, stanovnici su je doslovno podigli od temelja do krova. Prvi pacijenti su se u njoj lečili u decembru 2007, a od tada je bolnica primila skoro milion poseta pacijenata. Vlada o njoj vodi računa, i podržava bolnicu kao model ruralnog zdravstva za Honduras. ELAM-ovi diplomci su pametni, jaki i takođe posvećeni. Haiti, januar 2010. Bol. Ljudi zatrpani ispod 30 miliona tona krhotina. Poražavajuće. 340 kubanskih lekara su već bili na terenu na duže vreme. Još ih je stizalo. Mnogo ih je više bilo potrebno. Na ELAM-u, studenti su radili neprekidno kako bi kontaktirali 2000 diplomaca. Kao rezultat ovih napora, stotine ih je stiglo na Haiti, iz 27 zemalja, od Malija u Sahari do Sv. Lucije, Bolivije, Čilea i SAD-a. Oni su međusobno lako komunicirali na španskom i slušali pacijente na kreolskom zahvaljujući studentima medicine sa Haitija koji su doleteli iz ELAM-a iz Kube. Mnogi su ostali mesecima, čak i tokom epidemije kolere. Stotine diplomaca sa Haitija je moralo da ponovo dovede stvari u red, prevaziđu sopstvenu tugu, a onda preuzmu teret izgradnje novog zdravstvenog sistema Haitija. Danas, uz pomoć organizacija i vlada od Norveške do Kube i Brazila, grade se desetine novih zdravstvenih centara, u kojima rade, a u 35 slučajeva kojima i upravljaju diplomci sa ELAM-a. Ipak, priča sa Haitija takođe ilustruje neke od većih problema sa kojima se suočavaju mnoge zemlje. Pogledajte: 748 diplomaca sa Haitija do 2012, kada je izbila kolera, gotovo polovina je radila u javnom zdravstvenom sistemu ali jedna četvrtina je bila nezaposlena, a 110 ih je potpuno napustilo Haiti. Tako da u najboljem slučaju, ovi diplomci rade i tako jačaju javne zdravstvene sisteme, tamo gde su često jedini lekari. U najgorim slučajevima, prosto nema dovoljno radnih mesta u javnom zdravstvenom sistemu, u kojem se leči većina siromašnog stanovništva, nema dovoljno političke spremnosti, ni dovoljno sredstava, ničega nema dovoljno - samo previše pacijenata bez nege. Diplomci se suočavaju i sa pritiskom od strane svojih porodica, očajnih da sastave kraj sa krajem, tako da kada nema posla u javnom sektoru, ovi novi lekari prelaze u privatnu praksu, ili se sele u inostranstvo kako bi mogli da kući šalju novac. A što je najgore, u nekim zemljama, medicinska udruženja utiču na organe koji izdaju dozvole da ne priznaju diplome sa ELAM-a, u strahu da će ovi diplomci da im preuzmu posao ili im smanje broj pacijenata i prihod. To nije pitanje kompetentnosti. Ovde, u SAD-u, Medicinski odbor Kalifornije je nakon rigorozne inspekcije akreditovao ovu školu i novi lekari su uspešni zahvaljujući velikom riziku Kube, prolaze odbore i prihvataju ih na visoko cenjene specijalizacije od Njujorka do Čikaga i Novog Meksika. Njih više od dve stotine se vraća u SAD puni entuzijazma, ali i nezadovoljni. Kao što je rekao jedan od diplomaca: "Na Kubi nas uče da pružimo kvalitetnu negu uz minimalna sredstva, tako da kada vidim sredstva kojima ovde raspolažemo, i kada mi se kaže da to nije moguće, znam da to nije tačno. Ne samo da sam video da je moguće, sam sam to radio". ELAM-ovi diplomci, neki baš odavde, iz Vašingtona i Baltimora, potiču iz daleko najsiromašnijih krajeva kako bi pružili zdravlje, obrazovanje i glas svojim zajednicama. Oni su obavili težak deo posla. Sada mi moramo da uradimo naš deo i podržimo tih 23.000 i više. Svi mi: fondacije, odgovorni za dodelu specijalizacija, štampa, preduzetnici, zakonodavci, narod, moramo da istupimo. Moramo da globalno učinimo mnogo više kako bismo ovim novim lekarima pružili mogućnost da dokažu svoje sposobnosti. Mora im biti omogućeno da polažu ispite za licencu u svojim zemljama. Potrebni su im poslovi u javnom zdravstvenom sektoru ili u neprofitnim zdravstvenim centrima kako bi uposlili svoje obrazovanje i predanost. Potrebna im je šansa da budu lekari koji su potrebni njihovim pacijentima. Kako bismo išli napred, možda treba da nađemo put nazad do onog pedijatra koji bi pokucao na naša vrata na južnoj strani Čikaga, kada sam bila dete, koji bi dolazio u kućne posete, koji je bio javni službenik. Ovo nisu tako nove ideje o tome kakva bi trebalo da bude medicina. Ono što je novo je povećanje razmere i lica samih lekara: verovatnije je da će ELAM-ov diplomac biti ženskog nego muškog roda; U Amazoniji, Peruu ili Gvatemali, urođenički lekar, u SAD, obojeni lekar koji tečno govori španski. Ona je dobro obrazovana, pouzdana, i deli uverenja i kulturu svojih pacijenata, i ona zasigurno zaslužuje našu podršku, jer da li metroom, na mazgi ili u kanuu, ona nas uči da pređemo sa reči na delo. Hvala vam. (Aplauz)