Postoji čovek tamo negde koji pomalo liči na glumca Idrisa Elbu, ili je bar ličio pre 20 godina. Ne znam bilo šta više o njemu, osim toga da mi je jednom spasio život, rizikujući sopstveni život. Ovaj čovek je pretrčao četiri trake na auto-putu u sred noći, kako bi me smestio na sigurno mesto nakon saobraćajne nesreće u kojoj sam mogla da poginem. Zbog svega toga sam, očito, bila poprilično uzdrmana, ali mi je takođe ostala žarka, izjedajuća želja da razumem zašto je to uradio, koje su ga sile u njemu navele da napravi ovaj izbor kojima dugujem život, da rizikuje sopstveni život kako bi spasio život strancu? Drugim rečima, koji su razlozi za njegovu ili bilo čiju drugu sposobnost altruizma? Ali prvo ću da vam ispričam šta se desilo. Te noći, bilo mi je 19 godina i vozila sam nazad svojoj kući u Takomi, Vašington, duž auto-puta Interstejt 5, kada se maleni pas džilitnuo direktno pred moj auto. I uradila sam baš ono što ne bi trebalo, skrenula sam da ga izbegnem. I otkrila sam zašto ne bi trebalo to da radite. Svejedno sam udarila psa, a zbog toga su zadnji točkovi proklizali i auto se zavrteo preko auto-puta, dok naposletku nisam završila na brzoj traci auto-puta okrenuta leđima nadolazećem saobraćaju, a potom se motor ugasio. I bila sam sigurna u tom trenu da ću da umrem, ali nisam zbog postupka tog hrabrog čoveka, koji mora da je doneo odluku u deliću sekunde nakon što je video moj nasukan auto, da se zaustavi i pretrči četiri trake auto-puta po mraku, kako bi mi spasio život. I potom, nakon što je pokrenuo moj auto i izveo me na sigurnost i uverio se da ću da budem dobro, ponovo se odvezao. Nikad mi ni svoje ime nije rekao i gotovo sam sigurna da sam zaboravila da mu se zahvalim. Pa pre nego što nastavim, zaista želim da odvojim tren da se zaustavim i kažem hvala tom strancu. (Aplauz) Sve ovo vam govorim jer su događaji od te noći unekoliko promenili pravac mog života. Postala sam psiholog istraživač i posvetila sam svoj rad razumevanju ljudske sposobnosti da mare za druge. Odakle ona potiče i kako se razvija, i koji su ekstremni oblici koje može da poprimi? Ova pitanja su uistinu važna za razumevanja osnovnih aspekata ljudske društvene prirode. Mnogi ljudi, a ovo uključuje sve od filozofa i ekonomista do običnih ljudi, veruju da je ljudska priroda u osnovi sebična, da smo zaista uvek motivisani sopstvenom dobrobiti. No, ako je to tačno, zašto neki ljudi, poput stranca koji me je spasio, rade nesebične stvari, poput pomaganja drugima uprkos ogromnom riziku i ceni po njih same? Odgovor na ovo pitanje zahteva istraživanje korena neverovatnih činova altruizma i šta bi moglo te ljude koji ispoljavaju altruizam da razlikuje od drugih ljudi. No sve do nedavno, veoma malo se radilo na ovom problemu. Čin čoveka koji me je spasio se uklapa u najskučeniju definiciju altruizma, da je to voljno, rizično ponašanje motivisano željom da se pomogne drugom pojedincu. Te je to nesebičan čin namenjen da bude od koristi jedino drugom. Šta bi uopšte moglo da objasni sličan čin? Jedan od očitih odgovora je samilost, koja je ključni pokretač altruizma. No to povlači za sobom pitanje: zašto je kod nekih ljudi prisutnija nego kod drugih? A odgovor bi mogao da bude da su mozgovi veoma altruističnih ljudi u osnovi različiti. No da bismo razumeli kako, zapravo sam krenula sa suprotnog kraja, od psihopata. Uobičajen pristup razumevanju osnovnih aspekata ljudske prirode, poput žudnje da se pomogne drugima, je izučavanje ljudi kod kojih ta žudnja ne postoji, a psihopate su upravo takva grupa. Psihopatija je razvojni poremećaj sa čvrstim genetskim uporištem, i rezultira ličnošću koja je hladna i nemarna i teži ispoljavanju antisocijalnog i ponekad veoma nasilnog ponašanja. Jednom smo moje kolege i ja sa Nacionalnog instituta za mentalno zdravlje sproveli jedno od prvih istraživanja snimaka mozga adolescenata psihopata, i naša otkrića, kao i trenutna otkrića drugih istraživača su pokazala da ljudi koji su psihopate prilično pouzdano ispoljavaju tri karakteristike. Prvo, iako generalno nisu bezosećajni za emocije drugih ljudi, bezosećajni su prema znacima da su drugi ljudi u nevolji. A naročito imaju problema u prepoznavanju uplašenih izraza lica, poput ovoga. A uplašeni izrazi prenose hitnu potrebu i emotivni nespokoj i obično mame samilost i potrebu za pomaganjem kod ljudi koji ih vide, te ima smisla da ljudi kojima nedostaje samilosti takođe znaju da budu bezosećajni prema ovome. Deo mozga koji je najvažniji za prepoznavanje preplašenih izraza se zove amigdala. Retki su slučajevi ljudi kojima u potpunosti nedostaje amigdala i oni su istinski nesposobni da prepoznaju ispoljavanje straha. Dok su kod zdravih odraslih osoba i dece obično vidljivi veliki skokovi u aktivnosti amigdale kada posmatraju uplašena lica, amigdale psihopata su nedovoljno reaktivne na ove izraze lica. Ponekad uopšte ne reaguju, zbog čega možda imaju problema da prepoznaju ove znake. Na kraju, amigdale kod psihopata su u proseku manje za oko 18 do 20 procenata. Dakle, sva ova otkrića su pouzdana i snažna i veoma su zanimljiva. Znate da moje glavno interesovanje nije razumevanje zašto ljudi ne mare za druge, već razumevanje zašto mare. Stoga je istinsko pitanje: da li bi izuzetan altruizam, koji je suprotan psihopatiji u smislu saosećanja i žudnje da se pomogne drugima, mogao da proistekne iz mozga koji je takođe suprotan mozgu psihopate? Neki vid antipsihopatskog mozga, koji je više u stanju da prepozna strah drugih ljudi, amigdale koja je reaktivnija na ovaj izraz lica i takođe je možda veća od prosečne? Moje istraživanje je pokazalo da su sve tri stvari tačne. A ovo smo otkrili, testirajući populaciju istinski izvanrednih altruista. To su ljudi koji su donirali jedan svoj bubreg potpunom strancu. Te su to ljudi koji su volontirali da prođu kroz tešku operaciju kako bi jedan od njihovih zdravih bubrega bio uklonjen i transplantiran veoma bolesnom strancu koga nikad nisu i verovatno i neće upoznati. "Zašto bi bilo ko ovo uradio?" je uobičajeno pitanje. A odgovor bi mogao da bude da mozgovi ovih izuzetnih altruista imaju neke naročite karakteristike. Bolji su u prepoznavanju straha kod drugih ljudi. Bukvalno su bolji u otkrivanju kad je neko drugi u nevolji. Ovo bi delimično moglo da bude jer im je amigdala reaktivnija na ova lica. I setite se da je to isti deo mozga za koji smo otkrili da je nedovoljno reaktivan kod psihopata. I, na kraju, njihove amigdale su takođe veće od prosečnih za otprilike osam posto. Pa, svi ovi podaci nagoveštavaju postojanje nečega, poput kontinuuma brige u svetu koji je s jedne strane označen ljudima koji su izrazite psihopate, a s druge strane ljudima koji su veoma saosećajni i pokreću ih dela ekstremnog altruizma. Ali ću da dodam da ono po čemu su izuzetni altruist toliko različiti nije samo to što su u proseku saosećajniji. Jesu, ali još neobičnije kod njih je da su saosećajni i altruistični ne samo prema ljudima koji su u njihovom najužem krugu prijatelja i porodice. U redu? Jer saosećati sa ljudima koje volite i s kojima se identifikujete nije izuzetno. Istinski izvanredna saosećajnost altruiste se proteže daleko mimo tog kruga, čak i mimo njihovog šireg kruga poznanika, na ljude koji su potpuno van njihovog društvenog kruga, na potpune strance, baš poput čoveka koji me je spasio. I imala sam priliku da pitam mnoge altruistične donatore bubrega kako to uspevaju da stvore tako širok krug saosećajnosti, da su spremni da daju svoj bubreg potpunom strancu. I otkrila sam da je za njih uistinu teško da odgovore na to pitanje. Pitam: "Kako to da ste spremni da uradite ovo, kad mnogi drugi ljudi ne bi? Vi ste jedan od manje od 2000 Amerikanaca koji je dao bubreg strancu. Šta vas čini tako posebnim?" A šta oni kažu? Kažu: "Ništa. Nema ništa naročito kod mene. Ista sam kao i svi drugi." I mislim da je to zapravo odgovor koji mnogo otkriva jer nagoveštava da krugovi ovih altruista ne izgledaju ovako, pre su sličniji ovome. Nemaju centar. Ovi altruisti bukvalno ne vide sebe kao centar bilo čega, da su bolji ili suštinski važniji od bilo koga drugog. Kad sam altruistkinju pitala kakvog je smisla imalo doniranje bubrega, rekla je: "Jer se ne radi o meni." Druga je rekla: "Nisam različita. Nisam jedinstvena. Vaše istraživanje će da otkrije da sam ista kao i vi." Smatram da je najbolji opis ovog divnog odsustva samoobuzetosti - skromnost, a to je vrlina, koja prema rečima Sv. Avgustina od ljudi pravi anđele. Zašto je tako? Tako je jer ako nemate središte kruga, onda nema unutrašnjih ili spoljašnjih krugova, niko nije više ili manje vredan vaše brige i saosećanja od bilo koga drugog. I mislim da ovo zaista razlikuje izuzetne altruiste od prosečnih osoba. Ali takođe smatram da je ovaj pogled na svet dostižan mnogima a možda čak i većini ljudi. A ovo smatram jer na društvenom nivou, širenje altruizma i saosećajnosti se već svuda dešava. Psiholog Stiven Pinker i drugi su pokazali da širom sveta za ljude postaje sve manje prihvatljiva patnja u krugovima koji su sve širi za druge, a to je dovelo do pada u svim vidovima okrutnosti i nasilja, od zlostavljanja životinja i porodičnog nasilja do smrtne kazne. I dovelo je do porasta u svim vidovima altruizma. Pre sto godina ljudi bi smatrali da je smešno koliko je normalno i uobičajeno da ljudi doniraju svoju krv i koštanu srž trenutno potpunim strancima. Da li je moguće da će za sto godina od sad ljudi da smatraju da je doniranje bubrega strancu jednako normalno i uobičajeno kao što danas smatramo da je doniranje krvi i koštane srži? Možda. Pa, šta je u korenu svih ovih sjajnih promena? Delimično se čini da je to porast bogatstva i životnog standarda. Kako društva postaju bogatija i imućnija, čini se da ljudi usmeravaju svoju pažnju ka spolja, i posledica toga je porast u raznim vidovima altruizma prema strancima, od volontiranja i dobrotvornih donacija, čak i do altruističnih donacija bubrega. Ali sve ove promene takođe povlače čudne i paradoksalne rezultate, a to je da čak iako svet postaje bolje i humanije mesto, a jeste tako, uobičajeno je viđenje da postaje sve gori i okrutniji, a nije tako. I ne znam tačno zašto je tako, ali mislim da je možda zato što znamo mnogo više o patnji stranaca na udaljenim mestima i stoga sad marimo daleko više o patnji tih dalekih stranaca. Ali su evidentni vidovi promene koju trenutno pokazujemo; da su koreni altruizma i saosećajnosti podjednako deo ljudske prirode kao okrutnost i nasilje, možda čak i više, i dok se neki ljudi čine po prirodi osetljivijim prema patnji udaljenih drugih, zaista verujem da je sposobnost izmeštanja sebe iz središta kruga i širenje kruga saosećanja ka spolja, da bismo uključili čak i strance, dostižno skoro svim ljudima. Hvala vam. (Aplauz)