Održivo čovječanstvo Ljepši svijet za koji naše srce zna da je moguć Upravo sam osjećao neku tugu prije no što ste došli i našli me. Gledajući na onu vodu tamo, ptice se se strmoglavljuju za ribom, znate, tuljani tamo vani. I samo sam osjetio takvu tugu jer ih je manje no što ih je znalo biti prije, a jednog dana možda neće biti niti jednoga, shvaćate? I pomislio sam koliko je meni važno da postoji budućnost s pticama i ribama i tuljanima. To je - nije to da sam zabrinut za svoju budućnost. Nije da brinem o tome, znate, hoću li preživjeti na planeti na kojoj je biosfera mrtva. To je zato jer, to je samo - to - to boli - što se događa. Čim sam u dodiru s ljepotom, druga stvar koja obično dolazi je bol. I mislim da je to gotovo uvjetovana reakcija na činjenicu da se ta ljepota gazi. Kada sam bio mlađi svijet koji me je okruživao još je uglavnom bio poznata stara priča koja mi je govorila kako živjeti život. Znate, marljivo učite, dobivate dobre ocjene, nađete dobar posao, mudro investirate. A odbaciti to bilo je vrlo smiono. Mi živimo u vrlo, vrlo okrutnom sustavu. Ne samo okrutnom prema onima koje lako vidimo kao žrtve, već jednako okrutnom prema krivcima. U protivnom, kako bi oni postali krivci. Pa što se mora dogoditi ljudskom biću da čini ono što ljudi čine jedni drugima? Znate, mnogo ljudi na stanje planeta gleda s beznađem jer je istina sad već desetljećima poznata o tome što radimo biosferi i što će se dogoditi ako i dalje tako nastavimo. A izgleda da je država nadzora i Vojno Industrijski Kompleks i koncentracija medija i sve te stvari, da su upravo, znate, jače no ikad. Ja mislim da se događa to da ispod površine ideološka jezgra naše civilizacije postaje šuplja Njeno vodstvo više ne vjeruje u svoju vlastitu ideologiju. Oni se samo pretvaraju da nešto rade. Svi sudjeluju, ali nitko ne vjeruje. Da bi našli svoj put morate se izgubiti. Postoji ogromni teritorij između onoga što želimo ostaviti za sobom i onoga kuda želimo ići. A mi nemamo nikakve karte tog teritorija. Ljudi uvijek govore o tome kako da stvorimo pokret? Kako da okrenemo svoju organizaciju? Kako od organizacije stvoriti pokret? To nije nešto što netko može učiniti. Pokret nije nešto što netko stvara. Pokret stvara nas. Ono što mi znamo stvoriti temelji se na znanju o stvaranju, na znanju ili razumijevanju uzroka i posljedice koje je dio stare priče. Mi se ne možemo ograničiti na razumijevanja koja već imamo, moramo kročiti u nepoznato što ustvari znači zakoračiti u služenje, zakoračiti u darivanje zakoračiti u nešto što se može dogoditi što je izvan nas samih što ne znamo kako postići da se dogodi. Zbog toga što moramo vjerovati u ljepši svijet kako bismo mu služili. Ili recimo, do one mjere do koje vjerujemo u njega možemo mu služiti. Ljepši svijet za koji naše srce zna da je moguć.